Posted in roman

Početak kraja (prolog)

***Ovo je prolog mog nikad dovršenog romana, prva verzija. Druga je malo duža, ali to je to. Tekst će vjerovatno biti uznemirujuć za mnoge, ali šta se može. I još jedna napomena, ovo je pisano prije više od 11 godina, pa samo da znate 🙂 ***

Uljuljkani u san, smirujućim zvucima mora, stanovnici malog ribarskog sela na obali Verdatskog mora nisu ni slutili opasnost koja im je visjela iznad glava te ljetne noći. More je zapljuskivalo pješčanu plažu i ribarske čamce koji su ležali nasukani na njoj, bokova zelenih od algi svjetlucavih na mjesečini.

 Selo Bardan je imalo nekoliko kamenih kućica sagrađenih nedaleko od plaže. Krovovi su im bili pokriveni crvenim crijepom koji su ribari morali donijeti čak iz Astebara jer je slama bila veoma slab pokrivač za krov u olujnim vremenima. Bardan je bilo tako malo selo da nisu imali čak ni pravi hram već je stari slijepi svećenik Angar stanovao u kućici na kraju sela, a obrede je izvodio na stijenama nedaleko od sela osim kada bi bile oluje. Tada bi se seljani nekako zbili u njegovoj kućici gdje bi on propovjedao učenja Mokrog boga dok bi bijesni talasi bjesomučno udarili o oštro stijenje.

Continue reading “Početak kraja (prolog)”

Advertisements
Posted in Priče u nastavcima, Skandal

Skandal (I dio)

Tu noć je sjela ispred ogledala kao i bezbroj noći prije. Gotovo da se ništa nije mijenjalo. Ritual koji je slijedio je bio naučen napamet. Slijed automatskih radnji koje je mozak usvojio tokom vremena. Laganim pokretima je skidala šminku, tu masku satkanu od iluzije iza koje je živjela skrivajući svoje pravo lice od drugih. Toliko dugo je lagala svijet, da je i sama počela vjerovati u svoje laži. U tu iluzornu avet koja ju je posmatrala s druge strane ogledala.

Continue reading “Skandal (I dio)”

Posted in Priče

Opet je ono doba godine

Opet je ono doba godine. Ono doba kada se jesen, ta stara prefrigana ljubavnica prišunja na vrhovima prstiju ljetu i zavede ga lukavo, kao i svake godine prije toga, a ljeto padne pod njene čari bez imalo otpora. To je ono doba kada već prolaze oni prvi dani njihove zaluđenosti. Kada one kapi zlata, koje jesen podari svom ljubavniku kao nakit padnu na pod, skupa sa njenom maskom i ona zarije svoje krvoločne očnjake u žilu kucavicu ljeta, poput krvoločnog vampira. I isiše svaku boju iz svijeta, a onda uzme svoju paletu i postepeno ga oboji u nijanse sive, kao doček Zimi.

Continue reading “Opet je ono doba godine”

Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (kraj)

Ponekad sam imao osjećaj da razum i ja ratujemo, borimo se i mirimo, ali nikada kao tih nekoliko dana. U posljednje vrijeme sam kročio nekom ratnom stazom, lica ukrašenog ratničkim bojama, namjeren da ga sasječem do korijena. Nakon onog čudnog sna od prethodne noći, taj osjećaj je bio još više pojačan.

Continue reading “Gdje je nestala Maja? (kraj)”

Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXVII)

Paranoja je grickala kosti moje psihe smijući se kao hijena. Gotovo da sam mogao čuti škripanje njenih zuba i krckanje kostiju, dok ih lomi da isiše slatku srž mog zdravog razuma. Ludio sam. Ako već nisam poludio, onda sam bio nadomak ludila, na rubu onog ponora u kojem nestaje razum i ostane samo mrak.

Continue reading “Gdje je nestala Maja? (XXVII)”

Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXVI)

Na putu natrag do grada, pokušavao sam suzbiti paranoju i strah, kako sam najbolje znao i umio. Razmišljao sam o onome što se desilo na groblju. O onim praznim očima koje su me gledale. Almasy je bio živ. U to nije bilo sumnje. U nekom kutku hladnog kosmosa, njegovo bijedno biće je obitavalo, pogonjeno željom za osvetom. Kako je uspio preživjeti bijes svoje boginje, nisam znao, ali drugog rješenja nije bilo.

Continue reading “Gdje je nestala Maja? (XXVI)”

Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXV)

Tog dana, kada sam otišao u posjetu Davoru, olovni oblaci su se nadvili nad grad, prijeteći da ga pritisnu svojom težinom, sakrivajući plavetnilo neba iza svog sivila. Paranoja, to neželjeno čudovište mog bića, izađe iz svog skrovišta. Skupa sa strahom, njenim bratom blizancem. Pojavili su se iznenada, kako to obično i biva. Na semaforu.

Continue reading “Gdje je nestala Maja? (XXV)”