Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXIV)

Trčao sam tu noć. Trčao sam koliko su me noge nosile, bjesomučno. Kao da mi vreli dah troglavog Kerbera grije pete, a njegove tri vilice gladno škljocaju za mnom. Trčao sam kroz tamu noći protkanu srebrenim nitima mjesečine, praćen nijemim šapatima umirućih koji su mi vrištali u glavi i škripavim jecajima umirućeg zdanja. Jednom sam se okrenuo preko ramena i vidio sam ih. Stajali su tu, nijemi posmatrači mrtvog pogleda, eterijalnih tijela. Nisu išli za mnom, samo su stajali i pratili me svojim praznim očima. Osuđivali su me. Krivili za svoju smrt. Nisam ih krivio.

Zastao sam, pogledom tražeći Amru. Prelazio sam s lica na lice, tražeći ono poznato, ali su blijedila sve brže i jedno po jedno nestadoše u potocima mjesečine koja ih odnese dalje brzacima noći. Negdje, u neko drugo kraljevstvo.

Odmahnuo sam glavom, tješeći samog sebe. Mozak se poigravao sa mnom. Moja čežnja ju je željela. Makar je stvorila od gline uspomena. Maju sam izgubio zauvijek. Ostala su mi samo sjećanja i onaj grobić u kršu, u sjeni čempresa. Sa drvenim križom. Amru nisam namjeravao izgubiti. Morao sam joj reći neke stvari.

Dok sam trčao kroz šumu, razmišljao sam o onome što se desilo. Vozovi misli su se smjenjivali na centralnoj stanici moje glave, jedan po jedan. Bez nekog reda vožnje. Samo su nalijetali uz zaglušujućuš kripu kočnica, istiskujući jedni druge iz šina. Ubrzo sam imao cijelo groblje vozova u glavi i misli koje su vrištale na samrti.

Razmišljao sam o svemu onome što sam vidio. O bogovima s drugog kraja kosmosa, drevnim entitetima koji su vladali ovim svijetom prije svega. O drugim svjetovima, o Almasyjevim riječima. O ružičastim cvjetovima na onim crnim pipcima. O onom prekinutom vrisku Hane Elazar i gašenju njenih ljubičastih očiju. O Haosu i novom početku. O Maji. O Amri. O Davoru i Davidu. O kraju svijeta.

Dok sam došao do kapije, bio sam izgreban od granja koje me je šibalo po cijelom tijelu. Negdje sam usput ostao i bez jedne cipele. Nožni palac mi je krvario jer sam nokat raspolovio na nekom podlom kamenu, koji mi je napravio zasjedu u mraku. Kapija je bila otvorena. Izlaz iz zečje rupe. Portal na drugu stranu ogledala.

Bijeli zec je mrtav. Ludi Šeširdžija također. Ostala je samo bijesna Kraljica Srca, u nekom mračnom kutku kosmosa, u svojoj sopstvenoj dimenziji. Hirovita kako samo bogovi mogu biti.

Na samoj kapiji zastadoh, tu na granici ovog i onog svijeta, tu gdje sam mislio da sam ostavio Maju i poput Orfeja, okrenuh se posljednji put, da provjerim da slučajno ne ide. Orfej se prevario i zauvijek izgubio Euridiku na taj način. Mene dočeka samo mračna šuma, ispresjecana ponegdje mjesečinom. Nije bilo ni Euridike niti one armije ukletih duša, hrane za hirovitu boginju. Teška srca sam krenuo dalje.

Već sam mogao vidjeti žmirkava svjetla uspavanog gradića podno brda koja su ga okruživala, kada sam naišao na neku kuću. Ispred nje, štrik i veš koji se lagano njiše na prohladnom povjetarcu koji puhnu odnekle. Tada mi je palo na pamet da bih se trebao presvući jer sići u grad u indigo pidžami i reći da sam bio gost sanatorija bi bilo previše. Šta sam trebao reći policiji? Istinu? Istina je bila jednosmjerna karta za tapaciranu sobu i košulju sa rukavima zavezanim na leđima u onoj ustanovi nadomak Sarajeva, u smiraju zelenila koje ju je okruživalo.

Ne, morao sam se presvući. Privukao sam se kući i zgrabio odjeću sa štrika. Nisam baš imao puno vremena jer je u mraku lanac zazvektao, a onda se na njegovom kraju, negdje iz mraka, pojavio ogromni bosanski ovčar čiji su zubi bljesnuli u mraku kada je duboko zarežao na mene. Pobjegao sam u mrak još dok se svjetlo palilo negdje u kući, a njegov zlatni pravougaonik padao po travi dvorišta kroz prozor.

Košulja mi je bila premala, hlače prevelike. Naravno. Nije sve kao u filmovima i knjigama, gdje odjeća s prvog stražara savršeno odgovara. Malo sam pocijepao i jedno i drugo, povaljao se u prašini kako bih ispratio svoju priču.

Grad je spokojno spavao kada sam ušao u njega nekad pred zoru, uprkos potresu koji je domalo prije drmao tlo. Isti onaj koji je progutao ono zdanje, gore u planinama. Policijska stanica je bila blizu. Kada su me pitali šta se desilo, rekao sam im istinu. Dio istine.

Da sam novinar koji je išao do sanatorija intervjuisati čovjeka koji je stajao iza te ideje, a u povratku sam izgubio kontrolu nad automobilom i survao se izgubivši svijest. Došao sam svijesti kada me je probudio potres. Sumnjičavo su me gledali, govoreći da nikakvog potresa nije bilo. Rekao sam im da mogu otići i provjeriti moju priču. Pronaći će auto na putu do sanatorija.

Ostavili su me na plastičnoj stolici u čekaonici, ponudivši me sendvičem i toplom kafom. Nisam odbio. Trebali su mi. Dok sam sjedio i čekao da patrola potvrdi moju priču, zamalo sam za cigaretu i novu šoljicu kafe. Policajac koji je sjedio za stolom, stomaka tolikog da je morao sjediti raširenih nogu, dok je košulja prijetila pucanjem, me je pogledao snenim smeđim očima, a onda se lijeno podigao. Stolica je zadovoljno zaškripala, zahvalna na tome što sam ga podigao.

Dao mi je cigaretu i nasuo novu šoljicu kafe, a onda se vratio u stolicu gdje je nastavio svoju hibernaciju. Halapljivo sam povukao prvi dim. Žar se pope uz bijeli papir, harajući duhanom kao divlji šumski požar. Dim mi ispuni pluća, donoseći lažni mir dok se nikotin lijepio za moje receptore.

Laktova naslonjenih na koljena, buljio sam u crnilo rupe na podu, tamo gdje je nedostajao ćošak jedne pločice. Što sam više gledao, to je crnilo iz nje više kuljalo  napolje, poput tinte uplašene sipe, punilo je prostoriju, motalo se oko mojih nogu i vuklo me unutra. Natrag u tminu iz koje sam pobjegao.

Vratila me je zvonjava telefona. U kavezu od kostiju, uplašena ptica je nemirno tukla svojim krilima. Ruke su mi se tresle. Žar je tinjao. Pogledao sam u medu koji je brundao na telefon, ljut što je ponovo prenut iz svog zimskog sna. Pogledao je u mene, klimajući glavom svom nevidljivom sagovorniku kao da ga ovaj može vidjeti.

Pretrnuo sam. Šta ako auto nije tamo? Možda su ga Almasyjevi ljudi pomakli? Možda su ga sakrili znajući da će moj povratak u sanatorij biti moj kraj? Možda su ga spalili? To mi nije palo na pamet, a moglo je srušiti moju priču i od mene učiniti luđaka odbjeglog iz sanatorija ili nešto još gore. Kapi znoja su izbijale po mom čelu. Jedna se ote i siđe niz sljepoočnicu. Osjećao sam je kako klizi niz moju kožu, probija se kroz prljavštinu i krv, ostavljajući kanalić, a onda se izgubi negdje u mojoj bradi. Liznuo sam naglo suhe usne.

Policajac prođe kratkim, debeljuškastim prstima kroz rijetku kovrdžavu prosijedu kosu, otpuhnu i spusti slušalicu. To je bilo to. Moja priča se srušila kao kula od karata. Tu mi je bio kraj.

„Izgleda da si govorio istinu“, reče on. „Našli su tvoje auto gore u šumi. A našli su i sanatorij. Kažu da je urušen. Znaš li šta o tome?“

Rekao sam da je bio u redu kada sam ga ostavio. Možda je to bio taj potres koji me je probudio? Gledao me je sumnjičavo par sekundi, kao da želi da vidim hoću li se slomiti i promijeniti priču pa reći da sam ja taj koji je srušio sanatorij.

A onda je odmahnuo svojom glavom tako da mu se podvoljak ispod brade zatresao. „Jadni ljudi. Nadam se da je neko preživio. Slušaj, kolege su pozvale hitnu pomoć i vatrogasce. Sad će da nastane haos. Imaš li kuda?“

 „Ako bi me neko dobacio do Sarajeva i hotela, snaći ću se. Tamo mi je sve.“

Zvuk sirena se prolomi jutrom, tjerajući ostatke sna iz građana koji su se nećkali hoće li ustati tog subotnjeg jutra. Kola projuriše ispred policijske stanice i zavijanje sirena se izgubi u daljini.

Obećao mi je prijevoz, a to je i ispunio. Dobacili su me do Sarajeva i hotela. U putu su pričali o nekim svojim stvarima, u potpunosti me ignorišući, što mi je odgovaralo. Tako sam se mogao izgubiti u svojim mislima.

Čim sam ušao u hotelsku sobu, zgrabio sam telefon i pozvao Amru. Nedostupna. Mora da sam sjedio sat vremena i više. Okrenem broj, ženski glas s druge strane linije mi kaže da je nedostupna. Ponovo. I ponovo. Toliko puta da je postao moj mali ritual mučenja samog sebe. Digni slušalicu, okreni broj, spusti je nakon što ti se javi onaj neželjeni ženski glas. Opet.

Na kraju sam se natjerao da spustim telefon. Slušalica je bila vrela i mokra od mog dlana. Spomenik mojoj upornosti. Rekao sam samom sebi da ću je nazvati poslije. I da će se javiti onim svojim glasom, koji će slatko poteći kroz žicu, kao nektar. A onda ću joj reći ono što sam davno trebao. Pokušati ispraviti ono što sam zajebao. Ako sam iznevjerio Maju, Davora, Davida i sve one silne ljude koji ostadoše u ruševinama sanatorija, barem sam sa Amrom mogao ispraviti stvari.

Tada sam pustio da me vreli mlaz iz tuša dugo udara i tuče po tijelu, sapirajući sa mene krv i prljavštinu, odnoseći ih skupa sa umorom u odvod. Sa strahom sam pogledao u odvod i vodu koja je spiralo otjecala u njega. Prizor onog crnog pipka mi proleti pred očima, ali sve je bilo gotovo. Više nije bilo toga. Barem ne zasad. Do nekog sljedećeg puta i sljedeće budale voljne da procjepa tkivo kosmosa i otvori prolaz u drugi svijet.

Pitao sam se zašto voda ne može odnijeti sve sa mene. Grijehe, prošlost, ono izgubljeno vrijeme, bol, tugu. Tu kožu koju sam nosio na sebi. Da odnese moje staro ja. Ili ovo novo, koje se rodilo prije šest godina, one noći kada sam napustio Sarajevo kasnim letom, sat prije ponoći. Prije Nove godine. Da se iz mog Haosa stvori neki novi ja.

Urednik mi je poslao novac, s obzirom da sam ostao bez dokumenata. Sredio sam sve oko automobila, koji sam iznajmio, a uništio u nesreći. Pokrenuo proceduru za nove dokumente, bez kojih nisam mogao napustiti državu. Većinu vremena sam provodio u hotelskoj sobi, pokušavajući dobiti Amru. Mučio sam sebe svakog dana po nekoliko puta. Terapijski. Ujutro, popodne i navečer, pred spavanje.

Spavati nisam želio jer spavanje je značilo snove. Košmare koji bi me pregazili čim bi utonuo u san. Preživljavao sam sve ono iznova i iznova. Svaki put. Samo što sam vidio Maju umjesto onog tjelohranitelja. Vidio sam je umjesto doktorice Elazar. Njene ljubičaste oči su zamijenile Majine krupne smeđe oči. Pružao sam joj ruku spasa, ali je nisam mogao spasiti. Mogao sam osjetiti vrhove jagodica njenih prstiju, ali bi nestala prije nego bih je zgrabio.

Trčao sam hodnicima za Amrom, koja bi mi izmicala iza ćoška taman kada bih je stigao. A kada bih je konačno stigao, tu nadomak nje, dovoljno blizu da osjetim miris lavande u njenoj kosi, pod bi se otvorio, a ja bih propao.

I tako svaki put. Moj vlastiti pakao u snovima. Deveti krug Pakla samo za mene, izdajnika.

Zato nisam spavao. Jer spavanje je značilo san. A san je značilo mučenje. Opet sam bio u tom prokletom krugu nesanice, ovaj put samonametnute. Tada sam se sjetio one izreke. Kada ne možeš da spavaš, to znači da si budan u nečijem snu. Obična pseudo magija, metafizika, romantična ideja. Bapska priča. Sujevjerje. Barem je tako vrištao veliki dio mene, a jedan glasić je šaputao glasnije od urlika stotinu glasova. Budan si u nečijem snu. Amrinom, čijem drugo?

San je svakako bio precijenjen. Noćima bih sjedio i družio se sa cigaretama i viskijem, danju bih nastavio uz prekide zbog rituala. Čak i tad bi mi cigara visjela s usana, kao u nekom starom vesternu. Ja protiv sna, obračun tačno u podne.

Slušao sam vijesti koje su pričale o urušavanju sanatorija. Niko nije znao zašto se urušio i spasitelji su pokušavali doći do tijela nastradalih, ali bezuspješno. Koliko god da otkopaju i otkriju, bilo je još, a tijela nije bilo ni na pomolu. Imali su neki spisak mogućih žrtava, sastavljen uglavnom od izjava porodica ljudi koji su boravili tu. Amrinog imena nije bilo na listi. Ipak sam se prevario onaj dan kada sam je vidio. Samo sam umislio sebi.

Nekoliko puta sam otišao do njenog stana, uzalud. Nije je bilo. Nekoliko računa u sandučiću, nešto reklamnog materijala. Bijeli papir savijen i ubačen za vrata. Razmišljao sam da li ga uzmem i pogledam o čemu se radi. Radoznalost je bila jača. Obavijest. Propustila je preuzeti nešto iz suda i morala se javiti na pisarnicu. Suda? Moglo je biti bilo šta. Nije vrijedilo lomiti glavu oko toga, pa sam samo vratio papir na mjesto onako kako sam ga i pronašao.

Pokušao sam naći Džimija. Otišao sam do njegovih. Otac mu je umro u međuvremenu. Majka mu je živjela sama. Simpatična ženica, teta Bosa. Uvijek bila. Bilo joj je drago što me vidi. Kao i meni nju. Zagrlili smo se kao majka i sin, jer toliko puta me je nahranila i toliko puta sam prespavao kod njih da sam je smatrao majkom. Rekla mi je da se Džimi još nije vratio sa odmora, ali mi je dala njegov broj telefona. Nemarno sam ga pohranio u novčanik.

Papiri su mi bili gotovi, Amre nije bilo, a ja sam se morao vratiti. Ostala mi je još jedna stvar prije vraćanja. Da posjetim Davora.

Slika preuzeta sa Pexels

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio, XVII dio, XVIII dio, XIX dio, XX dio, XXI dio, XXII dio, XXIII dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

31 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XXIV)

  1. Prvo, u najvećem strahu “skrolujem” dole, da vidim, piše li NASTAVIĆE SE,… e tek onda, počnem da čitam,… polako 😉 … A da ti to samo nastaviš? Ono vraća se u svoj grad, Amra i tamo “nešto”,… znam umeš ti to, a? (Bravooooo majstore, za još jedan odličan tekst!)

    Liked by 3 people

  2. Ovaj nastavak pročitah slažući mozaike priče.
    I redaju se redovi, dolazim do kraja i znam priča ima još jedan nastavak ili više?!
    Nakon svih lutanja kroz svijest i podsvijest glavni lik vidi svijetlo na kraju tunela.
    Samo da se iznova ne pojavi tama?! Odlično napisano.

    Liked by 1 osoba

  3. Ne bude li u sljedećem nastavku Amra, neću više čitati (hahahahah). Mislim da nas previše držiš više na vatri 😀 A dobro bi bilo da su ga fakat testirali na droge, doduše ovo mangupski izgleda gdje opisuješ kako puši cigarete i pije viski. Zamišljam to već čitajući. Drago mi je svakako što se napokon vratio u SArajevo, sad imam osjećaj da će ići kulminacija svega. Doduše nadala sam se da će naći Amru kad pokuca na njena vrata, kad ono samo koverta. Sranje. 😀

    Liked by 1 osoba

      1. Iskreno, jedva čekam da čujem tvoje mišljenje na kraju balade 🙂 Već sam dobio neke kritike, ali i pohvale za kraj. Prihvatam i jedne i druge i uzimam u razmatranje kritike, jer smatram da su u pravu i da su neke stvari mogle biti drugačije.

        Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s