Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXIII)

Kriva sam. Nisam mu trebala ući u glavu one noći, najavljena kišom, u pratnji grmljavine. Nisam imala pravo uvući ga u sve ovo. Znam to. Ali trebala sam ga. Nisam znala šta da radim. Kome da se obratim i na koja vrata da zakucam. Gdje se sakriti od tih ljudi? Gdje pobjeći od kosmičkih sila nepojmljivih ljudima?

Boji se. Osjećam to. Osjećam drhtaje njegova bića, urlike njegova straha u tim zavojitim hodnicima njegova uma. Grebe u mraku. Urliče kao neka avet s drugog svijeta. Zvijer se otela kontroli. Vrata koja su ga čuvala su popustila opet, a ja sam bila previše slaba da ga obuzdam.

Nekada sam to mogla. Kako sam samo krotila te zvijeri koje su bjesnile tim hodnicima. Milovala ih šapatom, ljubila dodirom. Pogledom ih zaustavljala u mjestu. A sada? Jedva da sam išta mogla.

Pravi duhovi nisu poput onih kakvim ih predstavljaju u filmovima i knjigama. Ektoplazmične tvorevine koje ulaze u druge ljude, prave rusvaj, pričaju. Ne, to su bile samo laži. Loš marketing. Ili ja nisam bila pravi duh? Na to nikada nisam prije pomislila.

Isprva sam bila samo sjena u njegovim mislima. Eho zaboravljene prošlosti koji je pronašao svoj put tim vijugavim kanjonom uspomena. Danima sam ga dozivala misleći kako će čuti moj krik u pomoć. Znala sam da čuje taj moj nijemi krik koji mu poslah na krilima vjetra. Znala sam da će taj vjetar otpuhnuti prašinu s njegovih uspomena i odškrinuti mi vrata u njegov um. Njegova straža je uvijek bila slaba na mene, a njegovi bedemi izgriženi grižnjom savjesti. Bezobrazno sam iskoristila njegove slabosti.

Tu, u njegovom umu, u tom labirintu, pronađoh sklonište bježeći od njih. Blijeda sjena koja sastavi tijelo, komad po komad. Kostur od sjenke duha, meso od uspomena i tetive od sjećanja. Tu pronađoh utočište, kao nekada u njegovom zagrljaju.

Trebala sam mu sve reći. Htjela sam. Željela sam, ali nisam mogla. Duhovi ne pričaju. Ili ja nisam naučila taj jezik mrtvih. Uspjeh ući u onu ljušturu, tamo u bašti. Rizikujući sve, samo da bih mu se obratila.

Pokažem li se, uhvatit će me. Sakrijem li se, uhvatit će me. Znam to. Vode ga ka Njoj. Ona će doći do mene. Od Nje i Njenih sluga nisi mogao pobjeći. Zbog toga što sam ubila Njeno sjeme u sebi, bila sam prokleta. Još uvijek sam osjećala nelagodu od njegovih pokreta u svojoj utrobi. Onih ljigavih pipaka. Mogu li se duhovi naježiti? Čak i oni sastavljeni od sjene i uspomena?

Nisam mogla dopustiti da mu se nešto desi. I ovo je previše. Ja sam ta koja ga je uvukla u ovo. Ja sam ta koja je morala sve ovo okončati, makar to bila moja propast. Ne znam kako, ali sam ga morala spasiti. Možda… Znam. Slaba tačka. Osjećam je. Mak, izdrži. Dolazim.

* * *

Kao hipnotisan, zurio sam u crna zmijolika tijela koja su se micala ispod površine vode. Isprva sam mislio da se igraju ili da su gladni mog tijela i moje duše, pa nestrpljivo kruže u krug, kao zvijeri u kavezu. Poput onog tigra kojeg vidjeh u zoološkom vrtu jednom prilikom, čije ćilibarske oči bijesno sjevaše dok je šetao kavezom. Prevario sam se barem u jednom. Nisu se igrali.

Njihovo kruženje uzburka vodu i stvori vir. Isprva mali, ali onda se poveća i proširi gotovo do rubova bazena. Nisam mogao vjerovati u ono što vidim, jer baš tu, pred mojim očima, samo tkanje kosmosa poče da se cijepa. Šav po šav mističnog nevidljivog konca koji spaja svjetove i krpi rupe između njih poče da se para.

Zrak iznad vira poče da talasa, jedva primjetno. Kao na horizontu usijanog dana, tamo gdje se spaja nebo sa pješčanim dinama. Zlatne niti kosmičkog tkiva počeše da lebde u zraku. Jedna. Druga. Treća. Dok ih uskoro ne bi cijelo jato, poput onih nepreglednih jata morskih riba čija se tijela mreškaju i svjetlucaju u polumraku okeana.

„Pogledaj. Vidiš li, Mak? Vidiš li cijepanje kosmosa? Ovo samo rijetki imaju priliku vidjeti“, reče Almasy fanatički gledajući u prizor koji se odvijao. „Gledaj Njenu djecu, Njene zmajeve koji se igraju u abzuu i svojom igrom otvaraju portal do svoje Majke. Znaš li šta je abzu, Mak?“

Nisam mu mogao odgovoriti, ali nije se ni okretao da me pogleda. Samo je nastavio sa svojom pričom dok su zlatne niti plesale u zraku, lelujavo i sporo, kao latice trešnjinog cvijeta. Ples života i smrti.

„Nekada davno, dok je civilizacija bila u povojima, abzu su bili ritualni bazeni smješteni u hramove. Ritualno pranje. Poznato? Naravno da jeste, Mak. U islamu je to abdest i u dvorištu svake džamije imaš česmu za pranje. Židovi za te svrhe koriste mikve. Kršćani se krste u vodi. Voda čisti grijehe. Voda sapire prljavštinu sa naših jadnih tijela.

 Jesi li se nekad zapitao odakle to? Hm? Je li sad vidiš istinitost mojih riječi? Vidiš li sada lažne bogove kojima su nas trovali? Vidiš li pravu istinu? Pogledaj. Gledaj kako se meso kosmosa cijepa i otvara prolaz u drugu dimenziju.

Dolazi trenutak istine i spoznaje, Mak. Ona dolazi. Maja je naša. Sakrivao je ti ili ne, naša je. Svjestan si toga, zar ne?“

Izgovarajući tu posljednju rečenicu, okrenuo se ka meni. Ona istopljena usta razvučena u groteskni osmijeh Goyinog Saturna koji se sprema proždrijeti svoje dijete. Led je blještio u krvavim očima. Knedla mi zastade u grlu jer sam se osjećao kao to dijete čiju glavu Saturn pohlepno trpa u svoja pogana usta.

One zlatne tačkice su sada već kružile u spirali, kao zvijezde u Mliječnom putu, a pred mojim očima sam vazduh se procijepa, kao platno šatora koje neki lopov isiječe nožem kako bi se ušunjao unutra. Kroz procjep su se vidjele nebule u svoj svojoj ljepoti, te mistične maglice kosmosa i milijarde žmirkavih zvijezda. Bilo je prelijepo. Zar je to mjesto gdje ću otići? Gdje živi sam Haos?

A onda je ugledah. Tačnije, ugledah njeno oko koje se pojavi u procjepu. Ogromno, crno, gutajući svu svjetlost oko sebe poput crne rupe. Zurio sam u taj ambis osjećajući kako me snaga izdaje. Da sam mogao, pao bih na koljena, podigao nemoćno ruke ka nebu i ispustio vapaj. Crno oko se odmače i ja ugledah njeno tijelo, kako se odmiče proždirući maglice i zvijezde koje joj se nađoše na putu. Jednostavno se upiše u tu tjelesinu kosmičkog entiteta kao kapi dugoočekivane kiše u ispucalu zemlju.

Masivna, bezoblična tjelesina se kretala tom dimenzijom. Nepregledna. Bezoblična. Tek sam nazirao njenu veličinu i njene dijelove, koji su se vukli za njom kao pipci hobotnice. Crne sluzave biljke cvjetova boje mesa.

To je bilo to. Kraj. Sada će jedna od tih biljaka da dođe i omota se oko mene, a onda će procvjetati meni u lice i isisati sve iz mene. Život, dušu, Maju. Amru. Sve moje uspomene i sjećanja. Sve ono što sam ja. I ostavit će samo praznu ljušturu. Nije baš kraj koji sam zamišljao za sebe.

A možda će me samo odnijeti tamo u taj drugi svijet, da se nađem oči u oči s drevnim entitetom starijim od vremena, koji će me usisati u sebe kao što usisa one raznobojne maglice i žmirkave zvijezde. Možda… Previše možda. Svako to možda donosi novo nadanje, a nada je umrla onog trenutka kada sam se probudio sputan na ovom krevetu.

Žalio sam zbog dvije stvari, tu na kraju mog puta, nasamaren kao Alisa od strane bijelog zeca koja uđe za njim u rupu. Žalio sam što sam iznevjerio Maju, opet. I što nikada više neću vidjeti Amru, da joj kažem ono što sam trebao davno reći. Da pustim česmu koju davno zatvorih, neka teče i ispusti iz mene sve ono što sam godinama čuvao. Da joj pošaljem onaj davno zaboravljeni mail koji je stajao ubuđan i smrdljiv na dnu mog foldera neposlanih mailova.

Hana i Almasy su stajali, pogleda fiksiranih na rupu u materiji kosmosa. Očiju punih divljenja. Dva fanatika koja će donijeti kraj svijetu. Kad malo bolje razmislim, svijet je već bio u haosu. Besmisleni ratovi, ubijanja, progoni. Politika onih iz sjene. Onih koji su je odavno pokušali vratiti na ovaj svijet, vjerovatno sanjajući o nezamislivoj moći koju će im podariti. Kakvu je moć moglo podariti ono što je boravilo tamo, iza zvijezda, u hladnoj tami tog kosmosa, gutajući sve, pa čak i samu svjetlost? Zar je moglo imati samilosti? Zar je iz te tmine procvao život? To je donijelo red u haos?

Osjetih kako mi veze na rukama i nogama popuštaju. Bio sam slobodan. Šta se dešava? Dok sam se borio da izađem iz kaiševa kako bih pokušao spriječiti to ludilo, vidjeh onog mog vozača kako mirnim korakom ide prema Almasyju, grabi ga iz kolica dok on iznenađeno urla, a onda se okrenu prema meni.

U njegovom pogledu sam vidio isto ono što sam vidio u očima onog starčića u bašti, tamo pored figura od žive ograde. Vidio sam njen duboki pogled. Imao sam osjećaj da mi je i srce stalo u tom trenutku. Vrijeme. Zemlja. Cijeli kosmos. Kao i onda sa starčićem, tako je i sada našla svoj put do ove planine od čovjeka. Došla je da me spasi.

U trenu shvatih šta to znači za nju. Žrtvu koju podnosi. Zaustih nešto da kažem, ali mi usta ostadoše poluotvorena dok sam gledao kako njih dvojica skaču u onaj procjep. Na tren ostadoše lebdjeti u toj zlatnoj izmaglici prije nego ih gladni kosmički entitet usisa unutra i za njima samo ostade eho Almasyjevog vriska koji mi odjekivaše u ušima. Bio je to stravičan krik čovjeka svjesnog gdje ide, natrag u patnju koju je već jednom prošao i izašao kao istopljena dječja igračka. Krik koji je ledio krv u žilama.

Vazduh oko procjepa zadrhti dok su tamni oblici u vodi nervozno plivali. Voda je počinjala ključati. Para se polagano dizala, a i sitni mjehuri počeše da izranjaju na nemirnu površinu. Bijes prevarene boginje se održavao na ovom svijetu, putujući kroz dimenzije i svjetove, a njena djeca će prva zaplatiti.

Hana je stajala nepomično, zureći u procjep kroz koji nestade Almasy i tamu koja ga je ispunjavala. San joj je bio prekinut, nedosanjan i sada je bila polumrtva. Budna u vlastitom košmaru. Ljubičaste oči su blještale poput dva ametista na svjetlosti Mjeseca. Dva uska potočića su natapala alabasterne obraz.

Krenuh ka njoj, spreman da se obračunam. Dugovala mi je odgovore na neka pitanja i namjeravao sam ih dobiti. Nokti su mi se zabijali u dlanove od bijesa koji me je obuzimao, galopirajuć i nezaustavljiv poput četiri jahača Apokalipse.

Tada me je primjetila i strah bljesnu u njenim očima, ali nije imala kuda. Jedini izlaz iz te prostorije je bio iza mojih leđa. Prije nego sam došao do nje, zmijoliki oblik izađe iz vode. Crn i sluzav, bolno se uvijajući, a onda pohrli ka njoj i zgrabi je oko struka i povuče.

Ispružila je ruke ka meni, da je spasim, ali šta sam mogao učiniti? Drugi pipci izroniše iz bazena, cijela šuma crnog sluzavog drveća ružičastih cvjetova koja se bolno uvijala. Gotovo da sam mogao čuti njihov nijemi krik koji se miješao sa onim Haninim, odbijajući se o zidove prostorije.

Zrak oko onog procjepa je i dalje treperio. Zlatna izmaglica uzburkano plesala, a onda se tlo zatrese. Jako, silovito. Zgrada se strese i zastenja.

„Mak, pomozi mi!“, urlala je Hana u agoniji. Krv je natapala njenu bijelu halju tamo gdje ju je stezao pipak. „Mak, Amra!“

Pogledao sam u nju. Amra? „Šta sa Amrom?“

„Pomozi mi. Ona…“

Rečenica grubo prekinuta. Vrisak ukinut na najvišoj noti. Sitne kapljice na mom licu dok se sluzava šuma uzdiše, još bjesnija, još nemirnija, a zgrada stenje od drmanja tla. Bijes drevnog božanstva je bio ogroman. Njena ćud hirovita. Morao sam pobjeći iako mi je Hanina posljednja rečenica lebdjela u mislima. Šta mi je htjela reći? Možda je samo kupovala sebi spas lažima? Laganje je bio dio njenog posla i dobro joj je išlo.

Zgrada još jednom zastenja, tresući se iz temelja. Zastrašujuća simfonija cviljenja čelika i stenjanja betona. Staklo sa plafona se sasu i, poput kiše, sitni komadići zasuše sve sijajući na mjesečini. Morao sam pobjeći. Utrčao sam u lift, jer nisam imao drugog izbora, ali se zaglavio vrlo brzo. Nekako sam uspio otvoriti vrata, grčevito prstima, dok ih nisam raskrvario. Iskobeljao se i potrčao niz hodnike, pa niz stepenice.

Za divno čudo, niko se nije čuo. Niko nije paničario. Sve je bilo apsolutno mirno, osim urlanja tog kolosa od čelika i betona koji se urušavao. Kakva je to magija bila? Lijekovi za spavanje? Svima? Čak i osoblju? A onda je ugledah na jednom spratu, u dnu hodnika. Ista figura, isti pokreti, ista plava kosa. Stajala je u polumraku i nijemo posmatrala uništenje oko sebe.

„Amra!“, viknuh i potrčah ka njoj, ali se pod uruši ispod mene i povuče me za sobom.

Propao sam na sljedeći sprat, ugruhan, usta punih prašine. Kada sam se dizao, bol me presiječe na lijevoj strani. Rebra su bila napukla. Možda i slomljena. Vratiti se nisam mogao, jer je stepenište bilo urušeno. Mogao sam samo bespomoćno pogledati u rupu iznad sebe u iščekivanju njenog pjegicama ukrašenog lica i zelenih očiju.

Nije bilo druge nego da krenem dalje niz stepenice dok sam još mogao. Pridržavajući se za bolna rebra, svijesti koja je poigravala na rubu nesvjesnog, krenuh niz stepenice mršteći se pri svakom koraku.

Na recepciji nije bilo nikoga. Samo prazni, crni monitori su čuvali nijemu stražu jer je i struje u međuvremenu nestalo pa sam bauljao u mraku. Jedina svjetlost je bila ona Mjesečeva koja je dopirala kroz staklena vrata. Pogledah u monitore i prisjetih se onog trenutka kada sam vidio nju… Kada mi se učinilo da sam je vidio… Ni sam više nisam znao šta je istina, a šta izmišljotina mog mozga. Sve je bilo mutno i nejasno.

Izašao sam iz te lude zgrade, bauljajući niz stepenice. Posljednjih nekoliko se skotrljah, jer me novi potres izbaci iz ravnoteže i dok sam išao prema šumi, preko travnjaka, iza sebe sam čuo posljednje jecaje masivnog zdanja dok se urušavalo u sebe, a negdje između tih jecaja, začuh i blijede vriske umirućih duša i zadrhtah pitajući se šta smo učinili.

Slika preuzeta sa Pexels

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio, XVII dio, XVIII dio, XIX dio, XX dio, XXI dio, XXII dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

26 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XXIII)

      1. Pa moram nešto ostaviti i na maštu čitateljima 😀 Ne mogu baš sve otkrivati 😀 Nešto ću otkriti u posljednjem poglavlju, a nešto ću morati u dodatnim poglavljima koja ću napisati posebno, u drugom rukopisu 🙂 Ako imaš prijedloga, šalji poruku 🙂 Kritika, sugestija, šta bilo 🙂

        Liked by 1 osoba

  1. Ludaru ne poznam. Nisam cak nikog ni posjetila tamo. Ako jesi posjetio, opisi realno detalje. Fikcija,duhovi, Kozmos? Duha sresti? Nemoguce za opisati..promijeni ti Zivot. Toliko o Tome. Magija? Bila. Smatram da se u TO ne smije dirati. Postajes prokleta dusa..

    Liked by 1 osoba

    1. Ludaru posjetio i ne uklapa se u koncept, tako da nema smisla opisivati realne detalje pravih psiholoških klinika. Previše su jezovite. Barem ove sarajevske. Fale samo metode iz 19. stoljeća, ali su i bez njih dovoljno jezovite.

      Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s