Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXII)

Nepomičan, vezan za neki krevet, koji su uspravili i vozili me nekim hodnicima, usta zapušenih nekom krpom i samoljepljivom trakom, nisam imao drugog izbora nego da slušam sumanute priče doktora Almásyja, koji se vozio svojim kolicima pored mene. Nisam vidio ko je mene gurao, jer mi je čak i glava bila vezana širokim kožnim kaišem preko čela.

Isprva, dok sam ga slušao, mislio sam da je to samo suludi govor jednog ludaka, ali što je više pričao, to je njegova priča dobijala više smisla. Svaka riječ je pronalazila svoje mjesto u onoj slagalici koju sam imao pred sobom, savršeno popunjavajući rupe. Sada se slika kompletirala. Konačno.

Drevna božanstva? Bogovi prije bogova? Rađanje svijeta iz haosa? Prolazi u druge dimenzije? Paralelni svjetovi? Zar ću zaista povjerovati u to? Da je Maja imala nešto s tim? Da je bila određena da bude sud za dolazak drevnog božanstva? Majka boga. Moja Maja? Sitna Maja, malena djevojčica velikih snova? Vjerujem da nikada nije sanjala da će jednog dana biti određena da bude majka boga.

Snove poput tih, male djevojčice ne sanjaju. One sanjaju snove o bijelim vjenčanicama, vjenčanju, cvijeću. Princu koji će ih voljeti i poštovati. Ali ne onom napirlitanom princu, sjajnog oklopa, već onom čiji oklop ima udubljenja i ogrebotine. Žele viteza koji će ih čuvati.

One sanjaju o porodici, smijehu djece koja im ujutro uskaču u krevet i bude ih; o toplim uštipcima u nedjeljno jutro i mirisu tople bijele kafe; o njegovim rukama koje ih grle dok prave kafu ujutro; o njemu koji im donosi doručak u krevet dok su bolesne. To su snovi malih djevojčica, a ne oni o Haosu i paralelnim svjetovima i dimenzijama Raja i Pakla.

Maja je uvijek imala sklonosti ka okultnom i ezoteriji, otvoreniji um negoli bilo ko drugi koga sam sreo. S njom je čovjek mogao pričati o stvarima koje drugima nisi smio ni spomenuti. Ona je znala sve moje slabosti, sve moje mane. Njoj sam pričao stvari koje ni Amra nije znala. Bojao sam se da ću je izgubiti ako joj ih kažem. One strahove koje sam čuvao u sebi, svu onu prljavštinu koju sam meo pod tepih tokom godina. Sve je to znala. Ona, ne Amra, ona koju sam uzeo za ženu. Nesuđena majka mog djeteta.

Njoj sam rekao stvari koje bi Amru mogle prepasti i otjerati od mene. Toga sam se zapravo bojao. Gubitka Amre. A otjerao bih je tamom koja je čučala u meni. Istom onom koju je Maja grlila, smirivala i prihvatala. Valjda zbog toga što je i sama kročila okružena tamom. I sad mi bi još jasnije. Zato je i izabrana. Zbog tame koju je nosila u sebi, a koja ju je na kraju i progutala.

Zbog te iste tame i cerećih demona koji su nas povezivali smo bili otvoreni jedno prema drugom. Ja sam prihvatao njene demone u svoju, a ona moje u svoju tamu. Gostili ih u svom zagrljaju. Samo je meni pričala o nasilnom ocu, zbog kojeg je napustila kuću i otišla u srednju školu skroz u drugi grad. Zbog njega je rijetko išla kući. Pričala mi je o njegovim demonima, koje je vukao iz rata. O tome kako ih je liječio na njenoj majci, a poslije na njoj i njenom bratu i sestri. O ugašenim cigaretama na bedrima koja su skrivala bijele cvjetiće procvjetale onih noći kada bi otac popio koju čašicu više, otvarajući vrata svojim demonima svakom kapljicom žestine.

Njeni demoni su se ponekad pojavljivali. U onim noćima kada bi spavala pored mene, jecala bi u snu. Mrmljala bi nerazgovjetno, dozivala i trzala se. U tim trenucima sam želio ući u njenu glavu i odbiti te košmarne demone, sasjeći ih mačem i osloboditi je njenih stega. Otrgnuti je od njene prošlosti, izbrisati je nekom magičnom gumicom. Preuzeti je na sebe i usisati u svoju tamu, jer sam ja svoje demone držao pod kontrolom. Barem sam tako mislio. Ili se zavaravao.

Bio sam bespomoćan. Mogao sam je samo probuditi i zagrliti, milujući njenu kosu, šapučući nježne riječi u njeno uho. Tada bi me grlila, snagom za koju ne bi pomislio da se krije u tom sitnom tijelu i tim mršavim ručicama. Pribijala se uz moje grudi, kao da je samo kucanje mog srca tjeralo sve zlo od nje. To je bila melodija uz koju bi brižno zaspala.

Zauzvrat, ja sam njoj pričao o svojim demonima. O onim suludim mislima koje bi se ponekad rojile u ovoj blesavoj tintari. Pričao sam joj o onim živim snovima koje sam sanjao i proživljavao. O stvarima koje sam znao da će se desiti. O tihom glasu koji bi mi šapnuo u uho određene stvari i one bi se desile. Za mjesec, dva, godinu ili dvije. Desile bi se. To je bilo neminovno.

Isprva ga nisam slušao ili bih ga zanemario da bi mi eho njegovog šapata došao u trenutku kada bi se desilo to što mi je šapnuo. Kao da mi se rugao i govorio: „Rekao sam ti. Zašto mi nisi povjerovao?“

Poslije sam naučio da mu vjerujem. Čak i onda kada mi je šapnuo da ćemo Amra i ja ostati bez djeteta. Vjerovao sam mu, ali ga nisam slušao. A onda je došla ona noć, Amrin glas koji me budi, njene suze, moje nemoćno skupljene šake, noktiju zabijenih u meso dlanova, gore u bolnici.

Od tada ga više nisam želio slušati. Rekao sam mu da više ne dolazi. Pričao sam joj o tome i nije me smatrala ludim. Rekla je da sam perceptivan. Poseban. Da moram poraditi na tome, razviti taj dar koji sam dobio.

Zbog te tame smo skupa otvorili vrata nekog prostranstva van ovog svijeta. Tamo, one svježe noći pored jezera. Na onom mjestu gdje je posljednji put sklopila oči i nestala. Uzela me je za ruku i povela, hrabro kao nikada prije. Zato nismo nikada ni mogli ostati skupa. Previše tame. Previše demona. Previše haosa.

Zato me je i izabrala. Znajući da se može sakriti u mojoj tami, tamo u labirintu mojih misli, sjećanja i uspomena. Znala je da je tamo sigurnost. Zbog toga je i bila savršen sud za boga s one strane stvarnosti. Tama u njoj maternica za njega. Haos u njoj hrana za njega.

Šta sam sada mogao uraditi? Ništa. Sputan. Bespomoćan. Mogao sam samo razmišljati o svemu, vrtjeti film i slagati kockice te slagalice koju sam danima slagao. Sve što je Almásy rekao je imalo smisla u cijeloj svojoj suludosti. Neke stvari nisu pojmljive ljudima. Neke ne žele da pojme, odbijaju povjerovati u to, ali oni rijetki, oni koji otvore treće oko, vide. Znaju. Razumiju.

Voda je bila njen medij, tvar iz kojeg je došla ona i stvorila cijeli svijet. Zbog ploda u njenoj utrobi, Maja je nosila samu esenciju Nje, što joj je donekle davalo mogućnost manipulacije tim elementom. Zato je i umrla onako kako je umrla. U vodi. To joj je omogućilo da se prebaci do mene. Ne mogu ni zamisliti koliko je samo rizikovala. Koliko je samo hrabrosti trebalo da to uradi. Valjda joj se um razbistrio i shvatila je šta nosi u sebi kada je izašla iz transa u koji ju je Almásy svojim igricama bacio. Breme koje je moglo značiti kraj života onakvog kakvim ga poznajemo.

Sjetih se onog crnog tijela ispod površine jezera koje ugledah onog dana u onom polusnu, onih ljigavih pipaka oko mojih nogu i shvatih da sam vidio Njene čuvare. One koji su se kretali vodom gdje god bi ih Almásy poslao. Tako ih je poslao i na onog jadnog doktora kojeg pronađoh u kadi. Samo sjećanje na prizor onog crnog pipka i njegovih ružičastih priljepaka mi je slao talase straha niz kičmu.

Šta li je onda tek doktor vidio pa se onako bojao? Kako li je izgledao taj plod koji je izvadio iz Majine maternice? Taj spoj smrtnika i boga. Zastrašujuće, u najmanju ruku. Ali i veličanstveno, siguran sam u to.

David je stradao u jezeru, na drugom kraju planete. Samo zato što sam ga upetljao u sve. Kolika je samo moć bila tih ljudi. Dokle je sezala?

Pitao sam se kuda sada idemo. Na šta je Almásy mislio? Jedan dio mene je slutio. Onaj glas, koji sam ignorisao, je šaputao na moje uho, a sama pomisao na moguću istinu njegovih riječi mi je dizala dlačice na vratu. Šta ako je to zaista istina? Da me vodi negdje gdje će me usisati neka crna rupa, u neki procjep svjetova, ravno u naručje boginje Haosa.

Gledao sam u Almásyjevo istopljeno tjeme boje ispranog mesa i one zaostale čuperke koji su se probijali kroz slojeve stopljene kože i tkiva. Čeka li i mene takva sudbina? Da me ta kosmička kučka ispljune kroz dimenzije i vrijeme, ko zna gdje? U neki zabačeni kutak kosmosa? Neku plažu otoka u Pacifiku? Izlomljenog i sažvakanog.

Shvatih da bi to značilo ne vidjeti više nikada Amru. Ne reći joj neke stvari. Ne popričati konačno s njom, prebroditi taj strah komunikacije. Ne, to se nije smjelo desiti. Morao sam je još jednom vidjeti. Nije bilo moguće da je onaj rastanak pored taksija bio naš posljednji? Onaj njen baršunasti dodir na obrazu posljednji njen dodir? Zajebao sam prije. I s njom i s Majom. I s Davorom i sa Džimijem. To nisam mogao ispraviti. Zar ću opet zajebati?

Možda me kosmička kučka poštedi? Možda samo isisa Maju iz mene i uzme je natrag sebi? Ne, nisam ni to mogao dopustiti. Nisam je mogao voljno pustiti. Ispasti kukavica.

Šta ako je pustiš?

Molim?

Šta ako je pustiš i zauzvrat dobiješ svoju slobodu? Priliku da ispraviš neke stvari. Razmisli. Amra te čeka tamo negdje.

Nisam želio ni da razmišljam o tome, ali što sam više ignorisao taj glasić u mojoj glavi, to je crv sumnje bušio dublje. Kopao sitne tunele i potkopavao moj zdrav razum. A onda, prije nego sam uspio istjerati tog crva, koji je nestajao sve dublje i dublje, dođosmo do kraja našeg puta.

Lift, u kojem smo do tada bili stisnuti nakon lutanja hodnicima, se zaustavi i mi izađosmo. Almásy prvi, mi za njim. Mi smo bili ja, zavezan u svojoj indigo pidžami i onaj tip koji me je pratio kada sam posljednji put bio kod Almásyja. Vidio sam nas na srebrenkastoj površini vrata lifta. On je stajao bez ijedne promjene na licu, staložen i skamenjen kao da je pričanje o božanstvima iz vremena prije vremena, koja dođoše iz paralelnih svjetova nešto što se čuje svaki dan.

Koliko li ih je još znalo čime se Almásy bavio? Koliko li je ljudi nestalo u njegovoj potrazi za pravim sudom? Sve one koje nisu odgovarale su postajale samo hrana za Haos. Vjerujem da se nešto slično dešavalo i sa raznim pacijentima. Kako drugačije objasniti ono hipnotičko stanje koje sam vidio kada sam tek stigao, one isprazne poglede i odsustvo razuma iza očiju?

Njihovi mozgovi Almasyjevo igralište. Njega i one njegove kučke ljubičastih očiju. Mrzio sam je. Mrzio sam ih oboje. Sjetih se one ljušture od čovjek u vrtu, pored figura od žive ograde. Njegovog praznog pogleda. Ispijen i ostavljen tu da živi kao biljka. Koliko bih ih našao da sam kopao dublje? Koliko bih mrtvih pronašao, čije su smrti iscenirane? One čije su duše postale gorivo za Haos. Bilo je očigledno da je Almasy čovjek velike moći i da je novcem mogao kupiti koga je htio, ako već nije mogao da mu se poigra s glavom.

Od lifta je hodnik vodio do velike prostorije staklenog krova kroz koji se vidjelo noćno nebo i srebreno lice Mjeseca koji mi se podrugljivo cerio u lice. Na sredini te velike prostorije se nalazio veliki bazen pun vode, mračan kao grob. Srebrena mjesečina je sablasno bljeskala s te crne površine.

Došli smo do ruba bazena gdje nas je čekala Hana. Nosila je neku široku bijelu halju dubokog izreza, crne kose prosute po alabasternim ramenima. Ljubičaste oči su bljeskale na mjesečini, jače nego ikad.

Mirna površina vode se na tren namreška otkrivajući neki obli, sluzavi oblik. Tek na tren, poput grbe mitskog čudovišta iz Loch Nessa. Pojavi se i nestade. Kao onaj dan na jezeru. To su oni. Njena djeca. Djeca Haosa. Već sam ih viđao. Tu će me baciti? Preko njih će Nju nahraniti sa mnom?

Ledeni prsti straha me ogrebaše, od potiljka niz leđa, pa niz noge, ostavljajući duboke ogrebotine duž cijelog mog tijela. Tada shvatih da sam bio na rubu toga da izgubim dušu negdje u prostranom ništavilu. Osuđen na vječnu tamu. Ili vječnu patnju jer ko je znao šta me čeka tamo negdje u tim procjepima između svjetova.

Almasy se dokotrlja do ruba bazena, a zatim se okrenu ka meni. Led u njegovim očima je isijavao hladnoću. Istopljene usne se raširiše u karikaturu osmijeha.

„Hoćemo li početi?“

Slika preuzeta sa Pexels

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio, XVII dio, XVIII dio, XIX dio, XX dio, XXI dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

37 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XXII)

      1. Sto jest, jest. A pisem ja poglavlje i kontam:”Covjece, ovaj samo filozofira.” 😂 Dobro, mogao sam skratiti i odmah ga staviti pored bazena, ali mi nije to to, ako cemo iskreno. Previse brzo.

        Liked by 1 osoba

    1. Iznenađenje 🙂 Doduše, ovo je prvi rukopis. Možda nešto i promijenim kad budem radio drugi. Vidjet ću kad završim. Kraj mi je uvijek bio zamišljen ovako, što ne znači da mi neće pasti nešto napamet što će izbaciti sve fantazijske dijelove ili ih prikazati na drugi način. Ideja da je on lud mi se ne sviđa, jer je već viđena stoga bih morao nešto pametnije smisliti.

      Volim

  1. Meni se ne cini lud. Vise kao Dany the Dog-Jet Li…a Maja?! Moze biti da je “lutala” trazeci “nesto iznad realnosti” Ali nije se odrekla realnog sexa?! Stoga..trazeci adrenalin.. Ko zna..gdje ode?! Amra? Previse pasivna, premalo Alfa zenka. Glavni lik je OK ali idealizira Maju. Kloni se ludara, I fikcije. Ameri su nas ugnjavili time..a zderu hamburgere 🙂

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s