Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XXI)

Dobro došao među žive, prijatelju. Ne smeta ti da te zovem tako, zar ne? Ipak između nas postoji određena bliskost. Mislim, bio sam ti u glavi. Divim ti se. Jebeni kašalj. Ne popušta me.

Svidjelo ti se, zar ne? Taj osjećaj božanske moći, njen slatki okus koji opija i udara u glavu bolje od najfinijeg konjaka. Priznajem, podcijenio sam te. Opasno. Nije mi se to odavno desilo, znaš?

Sada me gledaš i pitaš se šta se zbiva. Da li smo još uvijek u tvojoj glavi? Dopusti mi da ti sve objasnim. Ovaj put bez laži. Bez igranja. Karte na stol. Ionako ću na kraju dobiti ono što želim. Osjećam da ćeš ti shvatiti. Zapravo, znam da ćeš shvatiti. Tek sam poslije uvidio tvoj potencijal i tvoje sposobnosti. Avaj, nećemo ih moći iskoristiti.

Znaš, to sam isto primjetio i kod Maje. Kada je tek došla, mislio sam da je samo jedna obična napaćena duša, izgubljena u svom postojanju. Ovčica koja treba pastira da je izvede na pravi put, ali već nakon prvog razgovora s njom sam shvatio koliki se potencijal krije u toj malenoj djevojčici. Što sam više pričao s njom, to sam više to uviđao, a onda sam shvatio da je vrijedna. Da sam pronašao ono što sam tražio otkako sam se vratio ovdje. Pronašao sam majku dostojnu boga.

Jebeni kašalj, ne smiruje se. Gledaš me zbunjeno? Da, naravno. Moram ti razjasniti neke stvari. Moram početi odnekle, a valjda je najlogičnije da krenem ispočetka, zar ne?

Poznat ti je mit o stvaranju Zemlje, zar ne? Onaj religijski, koji je gotovo identičan u svim religijama svijeta. O tome kako je Bog, Jahve, Allah, Svevišnji, nazovimo ga kako god želiš, stvorio svijet u određenom periodu. Taj mit ćeš pronaći u svim religijama, kod svih naroda svijeta. Nijanse su različite, ali je princip isti. Osnov, jezgra mita je ista svuda.

Šta ako ti kažem da sve ono što si čuo dosad, sve ono što si vidio, što znaš i što misliš da znaš… Šta ako ti kažem da je to sve samo laž? Šta ako ti kažem da pored ovog svijeta postoji još milion drugih? Druge dimenzije u koji samo odabrani mogu ući? Da su Raj i Pakao, Džennet i Džehennem, Elizej i Had, samo dimenzije u tkanju svemira koje su rijetki posjetili i poslije pričali o tome i pretvarali u nešto čime su plašili lakovjerne ili ih tjerali na život po njihovim normama?

Šta ako ti kažem da su prije bogova postojali bogovi? Hiljadama godina prije. Milionima. Ha? Šta kažeš? Oni koji su stvorili sve one koje sada poznaješ, cijeli partenon. Ha? Zvuči neobično. Ludo, čak. Znam. Ali slušaj dalje. Kako sam blesav. Pa ti i nemaš drugog izbora nego da me slušaš. Jebeni kašalj. Šlajm me guši, ali samo još malo. Još malo i prestat će.

Gdje sam stao? Ah, da. Psihologija je bila oduvijek moja ljubav. Upisao sam je uprkos protestima mojih roditelja koji su željeli da nastavim porodičnu tradiciju i preuzmem posao od oca. Svijet finansija me nikada nije previše zanimao. Međutim, psihologija me je opčinjavala.

Jednom prilikom sam imao pacijenta, na samom početku moje karijere. Dobro ga se sjećam. Stariji gospodin. Patio je od manične depresije. Već tada sam počeo eksperimentisati sa ulaskom u tuđe glave. Proučavao sam to na Internetu, onoj mračnoj strani Interneta. Ono što sam pronašao u njegovoj me je isprva šokiralo. Srušilo sve ono što sam poznavao do tad. Bojao sam se vratiti tamo. Izbjegavao sam naše sesije jedno vrijeme, a onda sam sjeo i prelomio. Sljedeći put kada sam se vratio, istražio sam to do kraja.

Istražio sam sjećanja na njegove prošle živote, prošetao se buđavim hodnicima njegovih prošlosti. Kakve samo tajne pronađoh tamo, skrivene u toj silnoj buđi, ispod prašine i paučine. Otkrih stvari koje mi otvoriše um, vrata za neke nove stvari.

U jednom od prijašnjih života, još tamo na početku vremena, u samoj zori čovječanstva, on bijaše njen svećenik. Da, njen. One koja stvori svijet iz haosa jer na početku bijaše samo to. Haos. Primordijalni haos. A onda Ona rascjepi tkanje kosmosa i uđe u našu dimenziju donoseći sa sobom vodu, a onda iz vode sve izrodi. Svijet, nebo i zemlju. Bogove, velike i male.

Njena djeca se pobuniše protiv nje i otjeraše je nazad kroz procjep, u dimenziju odakle je i došla. U tu kolosalnu dimenziju skrivenu u šavovima kosmosa, između slojeva drugih svjetova. Ali ona ne ostade zaboravljena. Ostade u sjećanjima svojih podanika, živa kroz stoljeća i milenije i u ovoj dimenziji.

Poslije toga sam lutao svijetom, tražeći ostatke njenih hramova. Mogao sam jer sam postao jedini nasljednik bogatstva mojih roditelja. Psihologiju sam ostavio po strani, koristeći svoj dar tamo gdje mi je trebao.

Gdje sam samo bio, prijatelju. Kakve sam samo prizore vidio. A onda, jednog dana u Kambodži, duboko u njenim prašumama, tamo gdje ni Crveni Kmeri nikada ne zađoše, pronađoh hram. Čuo sam priče o njemu, čitao na Internetu, a onda sam otišao tamo. U jednom selu mi ispričaše priče, koje su se prenosile s generacije na generaciju. O hramu i božanstvu koje se slavilo tamo. O Haosu, vodi i Majci.

Tu, na teritoriji narod Miu Miu, čije kosti vjetrovi vremena odavno rasuše drevnom prašumom, pronađoh hram. Tu je pokušah dozvati i prizvati u ovaj svijet. Željan njene moći. Njenog znanja i svega onoga što donosi sa sobom. Nešto je pošlo po zlu. Tkanje kosmosa se podera, ali me crna rupa usisa u sebe i odvede u dimenziju prepunu užasa kakvih u životu nisi vidio. Tu je spoznah, tu okusih njenu moć u svoj silini. To postadoh ovakav kakvim me vidiš jer bijah nedostojan Nje i onoga što je nudila.

Uzela me je u sebe, sažvakala, provarila, a onda ispljunula kroz dimenzije i kosmos. Probudio sam se na plaži jednog ostrva u blizini Novog Zelanda. Istopljen kao voštana figura, cirkuska nakaza. Pronašli su me neki lokalni ribari. Zamisli mog iznenađenja kada su mi rekli da su prošle tri godine od dana kada sam usisan kroz onaj portal. Tri godine. A bio sam ubijeđen da je prošlo ne više od pola sata. Veoma bolnih pola sata.

Poslije toga sam danima sjedio, očajan. Želio sam se ubiti. Da, dobro si me čuo. Ubiti. Jer nisam bio dostojan Nje. Jer sam sve zajebao krenuvši u sve to kao najveći mulac. Bio sam nakaza, nešto za što nije bilo mjesta ni na ovom ni na onom svijetu. A onda je došla Hana. Ona me je izvukla iz svega toga. Tada sam se dozvao i odlučio probati ponovo. Odlučio sam pronaći pravi način kako da vratim svijet u njegovu veličanstvenost iz koje je potekao. Kako da ga vratim u Haos i nju u njega, da počne sve ispočetka. U tom novom svijetu, ja bih postao božanstvo.

Čitao sam. Istraživao. Kopao po ljudskim mozgovima. Tražio. Bjesomučno. Bio sam pravi Kolumbo kosmičkih sila. Saznao sam da nisam prvi. Da su i drugi prije mene to pokušavali. Ali je svima nešto izmicalo. Nedostajalo im je nešto. Haos je bio ono što je nju hranilo. Ali osim haosa, nedostajalo je još nešto.

Nacisti su to pokušali u Drugom svjetskom ratu, žrtvujući desetine hiljada dnevno u svojim logorima smrti. Prinoseći žrtve mislili su da će je nahraniti i tako joj podariti snagu da ponovo pocjepa tkanje kosmosa i promoli svoju glavu.

Na drugom kraju svijeta, Japanci su pokrenuli svoj obred. Nanking je bio savršen. Desetina hiljada ljudi, ubistva, silovanja, mučenja. Haos na svakom koraku. Pakao na Zemlji. Ništa.

Probali su i prije. Na jugu Francuske, pod izgovorom da vode sveti rat protiv neprijatelja vjere, pobili su preko petnaest hiljada ljudi u gradiću po imenu Béziers. Pogledaj historiju. Prepuna je tih pokušaja hranidbe Haosa i otvaranja portala do Nje. Ljudi iz sjene, oni koji se sjećaju, su pokušavali, ali niko nije uspio. Niko nije otkrio tajnu.

Ali sam ja shvatio sve. Sve. Zato sam i sagradio ovaj zigurat ovdje, u ovim planinama, na samom sjecištu zmajevih linija, tih drevnih puteva mistične energije. Zato sam napravio ovu krinku sanatorija, jer sam znao da negdje među napaćenim dušama čuči ona prava. Ovdje, ne bilo gdje. Već ovdje. U samom centru Haosa. Na ovo mjesto je pala kap Njene krvi prije nego je pobjegla kroz portal u svoju dimenziju. Posjekoše je u kolijevci života, gdje ponikoše drevni Babilon i Sumer.

Zato su ta mjesta prokleta od samog početka vremena. Zato su usijani kotao prepun previranja. Mjesta na kojima osvajači lome zube, gdje krv vri stalno. Želja za ubijanjem ne miruje. Gdje brat ubija brata bez ikakvog razloga. Svijet je potekao iz Kolijevke života, moćnog Tigrisa i Eufrata, a okončat će ovdje i ponovo će započeti ovdje. Ovdje, Mak. Je li ti to jasno?

Sad se sigurno pitaš, o čemu li lupetam? Zar je moguće da sam toliko lud? Šta je Maja značila u svemu ovome? Jednostavno, rekao sam ti. Maja je bila odabrana. Bilo ih je i prije, ali nijedna nije uspjela. Nijedna nije zadovoljila Njene uvjete. Sve su odbijene. Osim nje. Znao sam to i prije nego je zakoračila u vodu da primi taj uzvišeni dar. Znao sam. Osjećao sam to u dubini.

Bila je otvorena. Ne znajući, posjetila je neka mjesta. Osjetila svega djelić onoga što je mogla, ali je bila svjesna postojanja drugih dimenzija i drugih svjetova. Tebe je povela nekoliko puta, zar ne? Pričala mi je to. Ali nisam očekivao da ćeš biti takav protivnik i takva smetnja.

Sve bi bilo u redu da Hana, ljubomorna što ne može biti Odabrana, nije usadila sjeme sumnje u Maju i pomogla joj pobjeći. Prekasno sam shvatio šta se desilo. Maja se ubila prije nego smo došli do nje, a sa njom i djelić Njene esencije koji je rastao u Majinoj utrobi. Nažalost, iako je voda Njen medij, nismo stigli na vrijeme. Dok smo došli, Majina duša je već otišla. Znali smo da se negdje sakrila. Osjećali smo njeno prisustvo u ovom svijetu.

Zamisli, otišla je preko pola svijeta i došla do tebe. Čovjeka koji joj je uvijek pružao utočište. Doktora smo se morali riješiti nakon što si ti došao. Previše si zabadao nos. Nisam odmah uvidio da si nam neophodan. Onu noć sam te odlučio uništiti. Sjećaš se? One kišne noći i mokre ceste? Onih ljudi na pumpi? Marionete čije sam konce držao. Kako su samo ljudi jednostavni za upravljanje. Otkako sam se vratio iz Njene utrobe, sažvakan i provaren, dobio sam nešto što prije nisam imao. Djelić Nje je ostao u mom unakaženom tijelu. Dovoljno da mogu biti nešto više od čovjeka.

Tada sam osjetio dašak nje u zraku. Tu noć sam posumnjao. Kada si došao ovdje, znao sam da je kriješ. Da je skrivena negdje unutar tebe. Tvojih sjećanja i uspomena. U lavirintu tog veličanstvenog uma.  Mislio sam da ćemo je izvući kada si stradao, ali si je ti samo još više sakrio. Svaku uspomenu na nju, osim imena. Sve. Toliko si je branio, nesvjesno.

Hana, koja se morala iskupiti za grešku koju je napravila vođena svojom ljubomorom, je odlučila pokušati te natjerati da je istjeraš van. Nije uspjela. Pokušao sam ja. Nisam uspio. Sada je vrijeme za nešto čemu se nećeš moći oduprijeti. Maja je naša. Njena duša, njena esencija je naša. Odabrana je. Pokušala je pobjeći. Uništila je djelić Nje. I zbog toga mora da plati. Bježanje je uzaludno. To je nešto što morate oboje shvatiti.

Prokleti kašalj. Ne posustaje. Ah, evo ga. Stigli smo.

Slika preuzeta sa Pixabay

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio, XVII dio, XVIII dio, XIX dio, XX dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

29 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XXI)

  1. Dobro je što nas učiš još nazovimo obredima raznih civilizacija. Mada se sa nečim ne bih složila, ali doduše ovo i jeste čar science fictiona. 😀 Ova mi je rečenica top : “Pronašao sam majku dostojnu boga.” Ejjj… super mi je fakat ovo povezivanje različitih stvari, tipa Njemačke, Francuske, Eufrata, Tigrisa, šta ono bijaše još… Eh Babilon… Sviđa mi se komparacija, baš maštovito!

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s