Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XX)

Gledao sam tog visokog stranca koji mi je prilazio. Sporim korakom, gotovo prijeteći. Valovita plava kosa mu je bila počešljana unazad, dovodeći njegovo visoko čelo još više do izražaja, skupa sa visokim zaliscima. Lice usko, naglašenih jagodica i rošavih obraza. Donja usna punija od gornje. Nos poveći, blago povijen. Napoleonski. Nije se moglo reći da je bio lijep, ali je bio privlačan. Zračio je nečim divljim. Vidjelo mu se to u pogledu azurno plavih očiju koje su me posmatrale ispod gustih, neobično dugih obrva koje su se, činilo mi se, protezale do ušiju.

Bio je obučen u crno odijelo. Klasično crno odijelo sa bijelom košuljom i uskom crnom kravatom. Čovjek u crnom mog uma. Da li sam imao neku agenciju ljudi u crnom koji su obilazili moje snove i lovili neželjene elemente u njima, a da nisam ni znao za nju? Lovci na košmare koji su me proganjali? Možda samo nova prikaza prizvana iz one primordijalne kaše kojom sam bio okružen. Na prvu bih rekao da mi nije poznat, ali je bilo nešto u ledenom pogledu njegovih očiju što mi je stvaralo nelagodu. Kao da smo se već negdje sreli.

I glas… taj glas koji je podsjećao na škripanje stakla po metalu mi je zvučao poznato mada ga nisam mogao smjestiti u neki određeni period, ali sam bio siguran da sam ga nekad čuo. Možda u nekom drugom obliku?

„Impresivno“, rekao je. „Hana mi je rekla šta si sve napravio ovdje od mog posljednjeg boravka.“

Gledao sam ga zbunjeno.

„Zbunjen si? Naravno. Ovo nije prvi put da sam ovdje, Mak. Bio sam gost tvog uma više puta i svaki put bi vodili isti razgovor. Naravno, svaki put sam morao prolaziti kroz tvoje odbrane, ali ovo… Ovo je impresivno. Nisam ovo očekivao.“

Gledao je oko sebe, posmatrajući bijeli hodnik kao da je osmo čudo Starog svijeta. To što je govorio je objašnjavalo onaj moj osjećaj deja vua koji sam imao gledajući njegove oči i slušajući njegov glas. Pa ipak, nisam ga se sjećao.

Gost mog uma? Tek tada postadoh svjestan njegovih riječi. Mog uma?

„Hoćeš da kažeš da ovo nije san? Da ti nisi samo neka odsanjana iluzija?“

Nasmijao se zabacivši glavu. Kao da je čuo strašan vic. Meni nije bilo smiješno.

„To misliš? Da je sve ovo samo san? Da sam ja iluzija? Kako onda nazivaš to iza tih drvenih vrata koja čuvaš tako sebično?“ Staklo se kotrljalo, grebalo i škripalo.

Šutio sam. Maja me je upozorila na njega. Tražio je nju. Od njega se skrila tu, iza tih vrata u mom umu.

„Doktorica Elazar je pokušala da uđe. Rekla mi je da ih otvorim. Hoćeš li mi i ti to reći? Da ih otvorim i pustim te unutra?“

Odmahnuo je glavom. „Mak, Mak“, rekao je to na takav način da sam se osjećao kao dijete koje je gadno zabrljalo i sada se spremalo na kaznu. Zašto sam se tako osjećao u vlastitom umu? To je bilo moje kraljevstvo.

„Znaš li ti koliko smo puta vodili ovaj razgovor? Koliko sam ti puta objašnjavao stvari? Na kraju sam te prepustio Hani, iako si bio moj najzanimljiviji slučaj. Pacijent kakvog nikada prije nisam imao. Čovjeka toliko zaluđenog svojim iluzijama da je živio posve drugim životom. Izmislio je cijelu historiju, nanovo ispisavši prošlost, a onu staru zatvori u tamnicu i okruži je debelim zidovima da niko ne dođe do nje.

Tu, iza tih vrata, se nalazi ta prošlost. To što te natjeralo na sve ovo. To što te je zaludjelo. Ispralo. Tvoj usud. Jesi li svjestan toga?“

„Slučaj? Pacijent? Hana je rekla…“

„Da si ovdje došao sam? Prijavio se jer si želio da kreneš ispočetka? Potresen samoubistvom svoje prijateljice i smrću svoje bivše supruge u saobraćajnoj nesreći? Zbunjeno me gledaš. Naravno da je to rekla. To je bio njen plan. Htjela je da proba nešto drugačije od onoga što sam ja radio. Nije uspjela.

Stoga sam ja odlučio ponovo pokušati. Još jednom. Previše si mi zanimljiv slučaj. Želim da ti pomognem.“

Majino upozorenje mi je zvonilo u glavi, poput sirene koja upozorava na nadolazeću opasnost. Zavijala je i urlala paleći sva moguća crvena svjetla. Njen pogled mi je igrao pred očima. Onaj strah. Sjećanja na sve što sam prošao. Shvatih da jedan dio mene sumnja u sve to.

„Kako?“, upitao sam ga.

„Tako što ću ti reći pravu istinu. Opet. Po ko zna koji put.“

„Slušam.“ Tužno zavijanje sirene nije prestajalo.

„Maja se ubila jer je bila trudna. S tvojim djetetom. Bilo je to dijete napravljeno u aferi dok si još bio u braku sa Amrom. To je prava istina. Nakon što je to saznala, Amra te je ostavila i otišla.

Nakon toga si se sunovratio u pakao iluzije, krivice i grižnje savjesti. Sam si sebe zaključao u svijet čiji su zidovi toliki da ih niko ne može preći. Kod mene si došao kao ruševina. Blijedi ostatak nekadašnjeg čovjeka. Svaki put kada bih došao blizu toga da te spasim, otvorim vrata tvoje prošlosti i otjeram to što te izjeda, te tvoje demone, ti se povučeš. Transformišeš se u drugu osobu.

Posljednji put si umislio da si pobjegao od svega preko okeana, da si došao na Majinu sahranu. Čak si umislio da ju je neko ubio. U našim seansama si pričao o tome. Optuživao mene za to. Išao si do tolike mjere da si smislio i da je neko zamijenio izvještaj autopsije.

I sad gledam ovo što si napravio od svog uma. Tolike sam posjetio, ušao u njih, ali ovo. Ovo je veličanstveno. Impresivno. Nikada prije nisam naišao na ovakav um. Ovakvu odbranu. Labirint za labirintom, zamka za zamkom. Soba za sobom. Tako slojevito. Tako… Bez riječi sam. Čestitam ti na ovome, Mak.

Ali, moraš se konačno prenuti iz ovoga. Oprostiti sebi i krenuti ispočetka. Otvori ta vrata. Hajde. Pusti me da istjeram te demone koji te jedu.“

Krenuo je prema meni onim svojim sporim prijetećim korakom pružajući mi ruku. Na licu mu je titrao samozadovoljni osmijeh, a u ledenim očima je sijalo nešto pakosno. Iskra neke pobjede, još uvijek neizvojevane, ali je očigledno on već vidio moj poraz. Svećenik spreman da istjera moje demone na vidjelo i uhvati ih u nevidljivu mrežu.

Doktor Almasy. Prepoznao sam ga. Nije to bio onaj doktor Almasy, ona jadna plastična igračka koju sam ostavio onog dana u uredu, u polumraku, da živi kao kakva nakaza iz gotičkog romana. Ovako je vjerovatno izgledao prije nezgode koja ga je istopila i ostavila prikovanog za kolica. Krpenu lutku osuđenu na život u polumraku, grla punog flegme sa glavom istopljene četkice za zube. Napola lud.

Žalio sam ga onda kada je pričao o Maji u svom uredu. Kada je tračak ljudskosti i osjećaja isplovio na površinu. Sada sam se pitao da li je to zaista bilo istinito? Ili je bio glumac kakvog svijet nije vidio? U ovoj priči je sve bilo mutno, negdje između ludila i stvarnosti. Od samog početka stvari su bile više lude, nego normalne. Zašto bi ovo bilo išta drugačije?

Jedan dio mene se zapita da li on stvarno govori istinu? Da li sam zaista toliko lud da sam umislio sve to? Ali to bješe samo na tren. Prolazna misao koja proleti poput zvijezde padalice i isto tako se ugasi negdje u atmosferi ovog mog napola poludjelog uma.

Sjetio sam se riječi mog psihologa, onda kada sam ležao na njegovom skupocjenom kožnom ležaju.

„Ludaci nikada ne sumnjaju u svoj zdrav razum. Oni su sebi uvijek normalni“, rekao je tada sjedeći zavaljen u svoju udobnu kožnu fotelju. Jednu od onih sa visokim i dubokim naslonjačem u kojem bi jednostavno nestali. Noge su mu bile prekrižene, jedna preko druge. Sive pantalone podignute otkrivajući čarape sa likovima iz crtanog filma. Uhvativši moj pogled svojim sivim vodnjikavim očima zarobljenim iza okruglih naočala tankog metalnog okriva, spustio je nogavice puštajući crvenilo u svoje obraze. Na trenutak me podsjetio na onu rusku lutkicu, babušku, rumenih bucmastih obraščiča. Morao sam se nasmiješiti na taj prizor.

„Stani!“ Moj glas odjeknu bijelim hodnikom.

Almasy zastade. Osmijeh mu nije silazio sa usana. Jedna gusta obrva se izvi i podiže.

„Ni koraka dalje. Sve to što si ispričao, zvuči sjajno, ali… Lažeš, Almasy. Lažeš.“

Iskrenuo je glavu. Osmijeh mu se zaledio na licu. Led još jače bljesnu u njegovim očima. Guste obrve se skupiše. Mogao sam vidjeti venu kako iskače na onom visokom čelu, tik iznad desnog oka.

„Lažem? Opet ćemo tako, Mak? Opet ćeš se odupirati i dopustiti svojim demonima da pobijede? Čovječe, brani se. Konačno se odbrani i ustani kao feniks iz pepela u svom novom ja.“

„Dosta je bilo tvojih laži, Almasy. Maja se jeste ubila. Maja jeste bila trudna. To nigdje ne piše, ali je liječnik koji je vršio njenu obdukciju falsifikovao nalaz. Zašto? Ne znam. Vjerovatno mu je neko prijetio. Našao sam ga mrtvog.“

Almasy se više nije smiješio. Vena na čelu je rasla.

„Mak, opet počinješ s tim pričama? Odupri se već jednom tim demonima. Zar ne vidiš apsurd svojih riječi? To su samo tvoji mehanizmi odbrane od grižnje savjesti. Zbog toga si došao kod mene. Zbog toga si pao pod točkove ludila koje te melje. Zar ne vidiš to?

Halucinacije, glasovi. Izmišljena sjećanja. Cijele priče si smislio, čovječe. Pokušavam te spasiti od toga da postaneš biljka. Da te ne kljukamo lijekovima. Želiš li to? Da budeš biljka? Olupina, prazna u kojoj je tračak razuma odavno ugašen.“

Priznajem, bio je sposoban. Pravi čarobnjak s riječima. Neko drugi bi pao pod njegov utjecaj. Čak i ja sam se borio s jednim djelićem sebe koji je uporno želio povjerovati u to što je pričao.

„Dosta je bilo, Almasy. Ova vrata će ostati zatvorena i ono iza njih nikada nećeš dobiti.“

Crvenilo mu jurnu u lice. Vena na čelu je jasno pulsirala, nabrekla kao prst. Njegov pogled je sipao ledenice.

„Makni se!“, zarežao je. Staklo u njegovom glasu je rezalo, britko i duboko.

Krenuo je prema meni, ruku stisnutih u pesnice. Potmula glavobolja se pojavi u mojoj glavi, iza očiju, u sljepoočnicama, na potiljku. Imao sam osjećaj da će mi glava implodirati. Na oči mi je padala koprena, laka i bijela poput oblaka.

„Ne!“

Urlik se rodi u dubini mog bića i stihijski krenu iz mojih pluća, nezaustavljivo, moćno i prosu se iz mojih usta taj moćni val moje odlučnosti i istrajnosti. Odlučan da je odbranim. Istrajan u svom obećanju. Moć mog urlika bi tolika da Almasy pade na koljena, a svijet se zatrese iz temelja tjerajući košmare u rupe iz kojih su izmilili.

Bio je na koljenima, rukama pritiskajući uši ne bi li zatomio moć mog bijesa. Tanki crveni potočići su curjeli između prstiju.

„Ne, Almasy! Nećeš je dobiti! Nikada. Ova vrata će ostati zatvorena dokle god sam živ. Je li ti jasno?“

Moj glas je tutnjao, nalik potmuloj grmljavini koja se kotrlja nebesima dok negdje u daljini munje cijepaju oblačno nebo. Bio sam bog u tom trenutku. Bog u svom svijetu, u hramu svog uma. Nepobjediv. Neuništiv. Vječan. Moćan. A on? Samo sitna beznačajna gnjida koju je trebalo zgaziti. Uš koja se drznula ući u moj um, igrati se s njim kako je njemu volja. Dugovao mi je odgovore.

Prišao sam mu i podigao ga s poda. Drhturio je kao požutjeli list na grani drveta u kasnu jesen dok ga hladni vjetar ljulja.

„Zašto?“, zarežao sam mu u lice. „Želim odgovore, prokletniče. Zašto?“

Raširio je usne u osmijeh.

„Ne želiš da kažeš? Zaboravljaš da si u mom umu, a tu ja vladam. Kako sam napravio silne labirinte i zamke, tako mogu napraviti i nevjerovatne sprave za mučenje. Zašto?“

Nasmiješio mi se u lice. Izazivački. Zauzvrat sam ga bacio u zrak, lakog kao pero. Lebdio je, nemoćan da se pokrene. Okovan lancima koje stvorih jednom mišlju. Želio sam da pati. Da se uvija od bolova. Da me moli i preklinje da prestanem. Mislio sam o tome. Što sam više razmišljao o tome, to je on više urlao u agoniji. Bio sam opijen svojom moći, bog koji se igra u svom pješčanom zamku, kao malo dijete koje uhvati muhu pa joj čupa krila. Što je on više urlao, to sam ja više rastao. To je ukus moje božanstvenosti bio jači, opojniji.

A onda me nešto presiječe i cijelo tijelo mi se zatrese od udarca neke nevidljive sile. Zar je neko mogao nauditi Zeusu na vrhu Olimpa? Ko se usuđivao na takvo bogohuljenje? Opet. Novi udar, potres tijela. Bespomoćno padanje na koljena. Dlanovima se pridržavam da ne poljubim pod. Jedva dišem, plitko, halapljivo.

Opet. I dok se zidovi hodnika oko mene otapaju i bjelina me potapa, kao kroz maglu, prigušeno, a opet pojačano, jezovito, čujem njegov flegmatični smijeh, a onda nestajem u bjelini.

Slika preuzeta sa Pixabay

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio, XVII dio, XVIII dio, XIX dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

21 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XX)

    1. Ha 🙂 Inspiracija za te obrve mi je bio tip čiju sam sliku vidio. Moram priznati, stajale su mu. Rijetko kad vidiš takve obrve, duge i prave 🙂 Uglavnom, bile su mi zanimljive i tako ih dobi doktor 🙂 Idemo dalje, bližimo se kraju.

      Liked by 1 osoba

      1. Odličan film, ne zaostaje nimalo za knjigom 🙂 Volim tako malo uvrnute stvari. Vjerovatno zbog toga volim da se poigravam sa percepcijom čitatelja 🙂 Pročitaj Falling Angel ili pogledaj njegovu adaptaciju, Angel Heart ako nisi. Donekle slično 🙂

        Liked by 1 osoba

    1. I čitao i gledao 🙂 Odlična knjiga, odlična adaptacija. Poigravao sam se sa idejom da krenem u tom pravcu, da sve zaista bude neko njegovo umišljeno stanje iako nije bilo tako zamišljeno u početku, ali sam odustao od toga pa sam se vratio originalnoj ideji. Ovo je samo da vas malo skrene s traga 🙂

      Volim

    1. Šta da ti kažem? Imam magične likove 😀 Nedostaje ti Amra ili erotika koja dolazi s njom? 😛 Vidjet ćemo. Nisam je planirao uvoditi do samog kraja, ali vidim da je favorit. Definitivno ću morati ubaciti više dijelova s njom prilikom revizije i dopune.

      Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s