Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XIX)

Lebdio sam u nekom limbu, između jave i sna. Primordijalnoj kaši snova i košmara, gustoj, mračnoj i hladnoj. Bio sam nag, sklupčan poput fetusa. Nemoćan. Tresao sam se pokušavajući se oduprijeti košmarima koji su me salijetali u jatima, poput pirana, kidajući meso moje svijesti. Nastave li tako, ostat će samo ogoljen skelet i jedna sparušena biljka u plastičnoj stolici u vrtu, pored figura od živice.

Kroz košmare, prigušen gustoćom mraka kojim sam plutao, doprje glas.

„Budi se“, čuo sam ga. „Daj mu još.“

„Odmakni se“, drugi glas se iskrivi u distorziji. Oštar, kratkotrajan bol u vratu i vrelina koja poteče mojim tijelom.

Vrelina otjera košmare i donese spokoj u tami, a onda me nevidljive struje odnesoše put nekih nejasnih snova kojih se nisam sjećao kada sam se probudio.

Prvo što sam primjetio je bila bjelina. Pomislih da je u pitanju isti onaj san koji sanjah nedavno, ali shvatih da sam u svojoj sobi. Ipak sam bio budan.

Vrat me je bolio. Mišić na desnoj strani vrata je bio ukočen i tvrd poput kamena, ne dopuštajući mi da u potpunosti ispravim glavu. Vratili su me u sobu nakon onog događaja u vrtu. Očekivao sam sobu tapaciranih zidova i košulju rukava vezanih na leđima. Iznenađen, ali ne i razočaran, time što sam se probudio u sopstvenoj sobi, ustadoh i sjedoh na ivicu kreveta.

Pokušao sam masirati vrat, ali je bio previše bolan i ukočen pa sam samo sjedio neko vrijeme na rubu kreveta, iskrivljene glave pokušavajući sabrati svoje raštrkane misli razbacane posvuda poput odbjeglih ovčica. Kako je zavijanje bola prestajalo, tako su se i one vraćale u tor.

Jedna po jedna, vratiše se sve i konačno sagledah sve. Poigravali su se sa mnom, s mojim mozgom. Iz kojeg razloga, nisam znao, ali su se poigravali. Još uvijek mi je sjećanje bilo rasuto u paramparčad, ali sam ga izgleda uspio pomesti u jednu gomilicu. Nejasnu, haotičnu gomilicu otpada i dok sam prebirao po tim krhotinama zapitah se koja su stvarna, a koja nametnuta.

Čemu vjerovati? Kome? Imao sam osjećaj da u ovom trenutku ne mogu vjerovati ni sebi, ali isto tako sam imao osjećaj nekog nedostajanja. Očekivao sam da nešto vidim svaki put kada bih pogledao negdje. Kao čovjek koji je ostao bez svoje sjene. Tako sam se osjećao.

Pobjeći. Ta misao mi je tutnjala kroz glavu kao stampedo, zaglušujući sve ostale. Samo tako sam mogao smiriti misli i trezveno razmisliti o svemu. O Maji, Amri, razlogu mog boravka na ovom čudnom mjestu. Pravom razlogu mog boravka. Ne onom izmišljenom koji su mi prodali.

Konačno sam se odvažio na ustajanje i skupio platio svoju uobraženost i bahatost. Nož bola mi se zari u vrat, a onda duboko u mozak. Negdje ispod desnog uha, kroz sivu masu, a onda pronađe svoj put na tjeme.

Opsovao sam i odvukao se do prozora pitajući se koliko još. Kao da sam lik u loše sklopljenoj misteriji onih petparačkih romana nekog trećerazrednog pisca koji se igra Boga i nemilosrdno me muči jednom te istom scenom sobe i buđenja u istoj.

Iza stakla prozora nije bilo ničega osim mraka. Guste kaše košmara i snova. Jasno sam ih vidio kako se vijaju kroz tu melasu, poput razigrane djece. Vode neke svoje bitke. A među njima, sklupčan čovjek. Odrasli fetus. Ja.

Izgleda da se ipak nisam probudio. Da još uvijek sanjam. Lice mog fetusa se trzalo u grčevima od ujeda jata košmara koji su plivali oko njega i ujedali ga sitnim zubima. Njega? Mene? Šta je on bio? Manifestacija mene u nekom drugom svijetu? Čudnom limbu gdje zaglave oni bez svijesti? Ili sam ja bio manifestacija sebe, svoje svijesti, izgubljene negdje u tom limbu?

Gotovo egzistencijalno pitanje. Nadrealno. Osjećao sam se kao da sam u filmu Luisa Buñuela. Ili slici Salvadora Dalíja. Sjetih se riječi ekscentričnog slikara. Samo je jedna razlika između ludaka i mene. Ja nisam lud. Jesam li?

Kada sam se odselio i napustio sve, mislio sam da se mogu izboriti sa nadolazećom tamom koja bi me povremeno posjetila, ali te povremene posjete postadoše učestale. Metodi moje borbe nemoćni i pristupih drugim metodama. Jeftino vino, seks i droge. Ali umjesto da tama ode, ona samo postade drugačija i prekrivši moj svijet, pretvori ga u nešto izopačeno. Nadrealno do te mjere da sam se zapitao, jesam li lud?

A onda sam otišao psihologu i pitao ga isto to pitanje dok sam ležao na skupocjenom kožnom ležaju. Novčanik mi je obilno krvario svakom sekundom provedenom tu, ali je to bilo nešto što sam želio. Rekao mi je da ludaci nikada ne posumnjaju u svoj zdrav razum. Oni su uvijek normalni.

Poslije toga više nikada nisam otišao kod njega. Nisam se osjećao normalno. Da li sam zbog toga bio lud? Ili sam bio normalan što sam smatrao da sam lud? Previše pitanja. Tada sam prestao sa tom gerilskom metodom borbe protiv nadolazeće tame. Sve do one noći kada je…

Sjetio sam se u trenu. Kiše. Grmljavine. Kucanja na vratima. Nje, sitne i pokisle. Krupnih očiju i mokre haljine slijepljene za tijelo. Mirisa koji je ostajao za njom dok je prolazila pored mene. Mogu li uspomene mirisati? Ja sam mirisao svoje. Njen miris mi je ispunjavao nosnice puneći me sjetom i čežnjom.

Mrak iznad mog sjećanja se polako poče dizati. Jedan po jedan, prozori u tom mračnom dijelu aleje uspomena se počeše paliti. Okrenuh se preko ramena čuvši nečujni glas koji mi dozva ime. Nečiji pogled mi je bušio rupu u leđima.

Sitna prilika, obična tamna silueta nestade sa polutotvorenih vrata. U par koraka, preskočih tu razdaljinu. Ulovio sam samo prizor njenog nestajanja iza masivnih drvenih vrata u dnu bijelog hodnika. Istog onog u kojem sam se prije obreo. Nisam se baš mogao pohvaliti scenografijom svojih snova.

Potrčah niz hodnik, beščujno. Vrata su bila odškrinuta. Jak miris vlage i starosti u hladnom zraku mi je ispunjavao nosnice. Na trenutak se zapitah, smijem li ući? Da li je to bio pravi trenutak da ih otvorim?

Trenutak potraja koliko i treptaj oka i ja otvorih vrata puštajući cijeli vagon hladnoće pored sebe. Prizor koji me je čekao unutra je bio impozantan. Debeli kameni zidovi s kojih se slijevala voda kroz zelenu mahovinu, su nestajali negdje u visokoj tami, složeni u komplikovani labirint. Čuo sam sitne korake kako bježe u nekom ogranku labirinta. Odjekivali su mojim snom.

Potrčah za njima. Trčao sam od raskršća do raskršća, od slijepe ulice do slijepe ulice sve dok je ne ugledah kako zamiče iza jednog zida. Mogla je to biti samo ona. Vidio sam samo obrise u polumraku. Vlaga je sijala na kamenim zidovima, ali to je mogla biti samo ona i niko više. Tako sitna i krhka. Maja.

Izmicala mi je za dlaku. Svaki put kada bih došao do ćoška, ona bi zamakla za drugi. Djelovalo je da je neću stići. Čudno. Bio sam u svom snu. Zašto jednostavno ne odsanjam da sam je uhvatio?

Došavši do kraja hodnika, shvatih da sam došao do kraja labirinta. Mali miš je konačno našao svoj put prateći miris sira. Labirint se završavao hodnikom. Nije to bio hladni, vlažni kameni hodnik, kao jedan od onih koje sam prošao. Ne, bio je to obični hodnik bijelo okrečenih zidova, sada sivo prljavih. Žuta traka masne boje u visini mog struka, dijeli zid na dva dijela. Sivo prljavi iznad i prljavo žuti ispod. Žmirkava sijalica iznad drvenih vrata s velikim mutnim staklom je obasjavala natpis na njima.

PROŠLOST, NE TAKO DAVNA

Jasno ispisano velikim crnim slovima. Pravo malo remek djelo. Tu je sve počelo prije nekog vremena. To su bila vrata moje Pandorine kutije. Ista ona koja odškrinuh i ispustih sve svoje demone i duhove prošlosti. U jednoj od noći koje prethodiše onoj kišnoj noći u kojoj se ona pojavi na mojim vratima. Nezvana pozvana. Pojavi se i uplete me u klupko koje nisam mogao otpetljati.

Bila su odškrinuta. Bilo je dovoljno samo da ih blago gurnem i ona se sa škripom otvoriše. U neke dijelove mog mozga zaista nikada nisam ulazio.

Sjedila je unutra. Na drvenoj stolici u krugu žute svjetlosti koja je tekla iz svjetiljke iznad njene glave zlateći njenu pojavu. Rukama je obgrlila gola koljena i zabila lice između njih. Uska stopala, malo veća za osobu njenog rasta, su bila oborena preko ruba stolice, a iznad njih dva izvajana lista, preplanuli od Sunca.

Uvijek je voljela Sunce. Jednostavno je upijala njegove zrake svaki put kada bi mogla. Govorila je da joj Sunce daje snagu i produžava život. Toliko ga je voljela da bi ljeti satima sjedila na obali rijeke, mora ili jezera koketirajući sa svojim nebeskim ljubavnikom koji bi je milovao po tijelu iz svojih plamenih kočija koja bi zaustavio samo radi nje.

Dva krupna smeđa oka su provirivala iznad koštunjavih koljena. Isijavala su radost ispod grive tamnosmeđe kose.

Donja vilica mi je zadrhtala kada je ustala i stala u svoj svojoj ljepoti. Kao nekad. Bila je mršavija nego što sam je poznavao. Ključne kosti su blago provirivale, mršave ručice i rebra koja su se nazirala ispod kože, znaci njene promjene iz stare u neku novu.

Shvatih da držim dah i uzdahnuh ustreptalo. Prišla mi je korakom lakim, kao da korača oblacima, onako kako je samo ona znala kada je bila smirena. Bez one njene užurbanosti koja je vladala njenim životom. Uvijek užurbano, uvijek nestrpljiva. Malena djevojčica koja bijesno udara nožicom o pod kada nije po njenom. Sada mi je prilazila korakom žene, samopouzdane, sigurne.

Progutao sam knedlu koju čuvah u grlu. Dugim prstima mi je obrisala suze koje su mi tekle niz obraze. Tek kad sam ih vidio kako blistaju na jagodicama njenih prstiju, shvatih da sam plakao sve vrijeme. Pao sam na koljena pred nju, obgrlio njene noge i prislonio lice na njen trbuh. Tada sam se jednostavno pustio. Sav onaj mrak koji sam čuvao u sebi, onu silnu krivicu i grižnju savjesti, potiskivanu godinama, pustih. Valjda je to tako moralo u toj Pandorinoj kutiji mog bića. Možda bi Pandorin sobičak bolje odgovorao.

Molio sam je za oproštaj. Što sam je ostavio, što sam otišao od svih i zaboravio ih iz svoje sebičnosti. Što sam je iznevjerio jer tu, lica naslonjenog na njen topli stomak, sastavih sve djeliće i konačno otjerah mrak sa svog sjećanja. Iznevjerio sam je. Došao sam da otkrijem istinu iza njenog samoubistva, da otkrijem ono što je tražila od mene, a sada sam zaglavio ovdje, u ovom limbu. Čudnom konstruktu mojih snova i košmara.

Osjetio sam njene ruke na glavi, njene smirujuće pokrete. Spustila se na koljena pored mene, uzela mi lice u dlanove i pogledala me. Krupne smeđe oči se raširiše i u njima, kao na filmskom platnu vidjeh našu prošlost. Sve one trenutke koje smo proveli skupa. Smijeh i suze koje smo dijelili. Strast i požudu.

Podigoh ruke i uzeh njeno sitno lice koje nestade u mojim širokim dlanovima. Tako je savršeno pristajalo tu, kao da su rađeni samo za njeno lice. Volio sam te njene baršunaste obraščiće i način na koji me je gledala. Čak i onda kada je bila odsutna u mislima, u nekim svojim malim svjetovima kojima je samo ona imala pristup. Tu nikada nisam dospio, ma koliko uporan bio.

Zaustila je nešto da kaže, ali joj nisam dopustio. Bojao sam se da će to uništiti magiju ovog trenutka. Spustih usne na njene koje se otvoriše. Sjetih se onog poljupca u stanu, one kišne noći. Nije to bio onaj ljigavi hladni jezik. Ne, ovo je bio jezik kojeg sam se sjećao. Njen poljubac je još uvijek imao isti ukus.

Polegao sam je tu, na taj ćilim od zvijezda koje stidljivo žmirkaše oko nas posmatrajući igru dvoje ljubavnika, gladnih tijela jedno drugog, žednih ukusa poljubaca sa usana. U toj konstrukciji mog sna, vodili smo ljubav u kosmičkoj praznini, među zvijezdama. Drugi su nudili noć pod zvijezdama, ja sam njoj darovao zvijezde u noći. Krao sam taj nakit noći i njime ukrašavao njenu grivu od kose. Njene oči su sijale svjetlošću bezbroj zvijezda u tom trenutku.

„Moraš biti oprezan“, rekla mi je poslije. „Oprezan. Ne daj im da me odvedu.“

Obećao sam joj. Pitao sam se hoću li je opet iznevjeriti.

„Izvini što sam došla ovdje, ali ovo je jedino mjesto gdje sam se mogla sakriti.“

„Znaš da se u mojoj glavi uvijek možeš sakriti. Uvijek.“

Osmjehnula se, a onda joj sjena straha pređe preko lica.

„Šta je bilo?“

Srneće oči se raširiše.

„Dolazi.“

„Ko?“

„On. Čuvaj ga se. On je opasan. Opa…“

Nije uspjela završiti rečenicu. Zvijezde oko nas se ugasiše i bajka dođe kraju. Više nisam bio u onom sobičku prošlosti, gdje su obitavale uspomene i stare aveti. Opet sam bio u onom bijelom, sterilnom hodniku ispred onih masivnih drvenih vrata koja su sada stajala zatvorena. Rukama pređoh preko njihove grube površine žudeći za onim što ostavih unutra.

„Impresivno“, reče glas iza mene. Škripanje stakla pod metalu i ja se okrenuh, spreman da se suočim sa bilo čim.

Slika preuzeta sa Pixabay

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio, XVII dio, XVIII dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

26 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XIX)

    1. Ovo je veoma bitan plot twist 😀 Ono prije je bila stvarnost, ovo sada je njegov izopačeni um 🙂 Sad kad bih ti objasnio otkud tu Maja, spojlao bih ti,. Mislim, rekla je, ali je ostalo nedorečeno. Sad se bliži kraj kad će se svi odgovori znati 🙂 Ko je živ, ko mrtav, ko je lud, ko normalan 🙂 Ali eto, našli smo Maju 🙂

      Liked by 1 osoba

      1. Znala sam da imaš neke veze sa medicinom, jer kako barataš tim pojmovima, mislim moraš i raditi u toj branši. Šou… trebala sam ti poslati nalaze, ovi stručnjaci su tek nakon šest mjeseci donijeli dijagnozu hahahahahhaha pa gdje mi živimo , is it real?

        Liked by 1 osoba

      2. Zar sam koristio neke strucne pojmove? Mozda nesvjesno 😀 Jesi li sigurna da su pogodili dijagnozu? S ovim nasima nikad ne znas na cemu si 😀 Pitaj ako te nesto interesuje. Imas mail 😀

        Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s