Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XVII)

Glava me je boljela. Iznad desnog oka sam imao oteklinu veličine šljive koja je neumorno pulsirala otkako sam ustao iz kreveta. Prstima sam prešao preko zavoja pipajući je. Objasnili su mi da je to od pada kada sam pao u kupatilu. Nisam se sjećao toga. Posljednje čega sam se sjećao jeste bilo kucanje na vratima u olujnoj noći. Bio sam u svom stanu, a sada sam se probudio ovdje. U nekoj ustanovi. Kroz prozor sam gledao ljude u čudnim pidžamama boje indiga napolju, kako hodaju dvorištem.

Rekla je da se zove doktorica Hana Elazar, da me vodi u ovoj instituciji. „Novi početak“, rekla je. Dok mi je objašnjavala razloge mog boravka tu, odlutao sam negdje natrag u onaj san iz kojeg sam izronio. Njen opojni miris je vraćao celuloid mog sjećanja unazad. Opet sam bio tamo u onom polumraku, među vrelinom njenih butina. Osjećao sam njene nokte na koži mojih leđa, ugrize na usnama.

Ako je suditi po njenoj priči, tu sam već neko vrijeme. Onda je sasvim normalno da je ono naše znojenje u mom snu rezultat moje želje njenog tijela. Ko je ne bi želio takvu? Stajala mi je iza leđa i od same blizine njenog tijela mi se budila želja.

Celuloidna traka je prestajala negdje na našem vrhuncu. Ničega se više nisam sjećao. Ali sam znao da postoji još nešto. Ta misao je lebdjela po pustoši moje glave, nadmećući se sa pulsirajućim, tupim bolom.

Tada je izronilo. Poput mrtve ribe, koja izroni na površinu jezera iz njegovih nedokučivih dubina, poput balona. Bjeličastog stomaka koji bljeska na Suncu. Tako iz tamne dubine mog sjećanja izroni ime.

Ne bilo koje ime. Njeno ime. Ono koje sam preturao po glavi posljednjih dana. Sjećam se da sam je tražio prašnjavim arhivama mog sjećanja, bjesomučno. Poput kakvog manijaka.

„Maja“, rekao sam to naglas, nesvjesno.

„Sjećaš se?“, čuo sam doktoricu kako me pita.

Njena ruka na ramenu. Nježni stisak dugih prstiju. Drhtaj koji prođe mojim tijelom. Ne od želje, već od neobjašnjive jeze. Izmaknuh se.

„Čega?“

„Maje.“

„Doktorice, ko je ovdje lud? Naravno da se sjećam Maje. Ona je…“ Zastao sam. Šta da kažem? „Ona je duh prošlosti. Ne tako davne.“

Okrenuo sam se prema njoj pokušavajući se oduprijeti magnetizmu tih ljubičastih očiju. „Zašto me to pitate?“

„Mak, jesi li ti slušao šta sam ti pričala? Uopće?“

Vjerujem da je moj pokušaj šarmantnog osmijeha bio tupav i bijedan iako sam dao sve od sebe što sam mogao u takvom stanju. „Izgubio sam vas nakon vašeg predstavljanja.“

Namrštila se i tobože ljutito otpuhnula. „U redu je. Opraštam ti samo zbog toga što si lupio glavom. Pripisat ću to tome.“

„Puno vam hvala. Hoćete li još jednom ponoviti, molim vas? Obećavam da ću ovaj put slušati.“

Otišao sam do kreveta i sjeo. Okolina se na tren zaljulja i sklopih oči u pokušaju da je uravnotežim. U mraku koji pojede sve oko mene, eksplodira vatromet. Stotine sitnih petardi zabljesnu, jedna po jedna.

Vatromet je jenjavao, a Zemlja se prestade ljuljati. Otvorio sam oči. Ona je stajala pored mene, gledajući me zabrinuto. Previše zabrinuto. Previše lažno. Namješteno.

„Jesi li u redu?“, upitala me je. Ispod lažne topline njenog glasa u očima je blještala hladnoća. Sitni kristali leda su jasno blještali u njenom bezizražajnom pogledu.

Klimnuo sam glavom. „Slušam.“

Privukla je bijelu stolicu, koja je stajala za stolom i sjela prekoputa mene. Prekrstila je noge u maniru Sharon Stone u Sirovim strastima, a onda posegnula u džep mantila i izvadila kutiju cigareta.

„Zar smijemo?“, upitah kada me ponudi.

Nasmiješila se onim svojim vragolastim osmijehom, značajno podigavši lijevu obrvu. „Mak, ti se stvarno ničega ne sjećaš. Pobogu, naravno da smijemo. Ovdje nema previše zabrana.“

Izvadio sam cigaretu iz kutije i prije nego sam je stavio u usta, izvadila je upaljač. Udahnuo sam duboko, željno. Uživao sam u dimu koji me je ispunjavao. U tom trenutku, to je bilo od orgazma. Pulsiranje u čvorugi iznad oka se ublaži.

„Idemo ispočetka“, reče ona skrivena plavičastom zavjesom dima. Gledao sam kako se poigrava s cigaretom, koja joj je plesala između prstiju dok je pričala kako sam završio tu. Po drugi put.

„Ovdje si već pet dana. U principu, nije ti ništa. Samo si premoren. Jet lag, nesanica, silne promjene koje su ti se desile u kratko vrijeme. Nije ni čudo što si jednostavno sagorio.

Kao šlag na tortu, jučer si pao u kupatilu dok si izlazio iz tuš kabine i glavom udario o pod. Mislili smo da ćemo te izgubiti, ali si se izvukao.“

„Promjene? Kakve promjene? Kakve veze Maja ima s tim? Pitala si me za nju.“

Povukla je dim, jedan od onih dugih. Okrenuta meni licem u profilu. Gledao sam kako žar guta njenu cigaretu. Okrenula se ka meni i hladno, kao da je to nešto što se govori svaki dan, bez ijedne trunke osjećaja, rekla: „Maja je mrtva.“

Ta vijest me je trebala potresti iz temelja. Izbaciti me iz ravnoteže poput teškog aperkata ravno u bradu, ali kao da sam to već znao negdje u svojoj podsvijesti i tek me malo zanese, a konopci moje svijesti me zadržaše. Ostao sam na nogama i ovu rundu.

„Ona…“

„Ubila se“, dovrših rečenicu zamišljeno gledajući negdje iza doktorice Elazar.

„Sjetio si se?“

Nisam se sjećao svega. Tek su neki fragmenti sjećanja nadolazili. Nejasni i mutni poput zamućene jesenje rijeke. Bio sam siguran u jedno, Maja se ubila. Vratio sam se samo da bih otišao njoj na sahranu. Amra… Još jedna mrtva riba ispliva na površinu, bjeličastog napuhanog stomaka.

„Amra?“, postavih pitanje, više onako za sebe, ali je doktorica imala spreman odgovor.

„Amra je poginula u saobraćajnoj nesreći. Vozili ste se skupa sa sahrane. Padala je kiša, cesta je bila klizava. Noć tamna.“ Doktorica je pričala automatski, poput robota. Bez trunke osjećaja. Kao da je u meni željela izazvati neku reakciju. Da vidi kako ću reagovati na sve to. „Auto je naišlo. Policija kaže da je vjerovatno izgubio kontrolu nad vozilom.

Vi ste završili zakucani u stijene pored puta, on je prošao kroz bankinu i survao se u provaliju. Amra je poginula na licu mjesta, ti si prošao gotovo bez ogrebotine. Bio je to veliki šok za tebe. Zato si i došao ovdje. Da počneš ispočetka.“

Ovaj put, aperkat je stigao brzinom teretnog voza i ništa manjom silinom. Tehnički nokaut u drugoj rundi. Srušio sam se kao svijeća.

Amra je mrtva? Moja Amra? Moja Maja? Zar obje? Da li je to bila kazna zato što sam ih ostavio i sebično otišao, bježeći od sviju u potrazi za mirom? Viša sila, Bog, mali zeleni, šta god da je upravljalo našim malim životima, pokrećući naše figurice po tabli i povlačeći poteze, su bili okrutni. Valjda sam to i zaslužio, ali zar su morali uzeti obje?

Zagledah se u nju. Povukla je posljednji dim, uživajući u njemu, a onda dugim prstima ugasila cigaretu u pepeljari koja je stajala na noćnom ormariću pored kreveta. Ustala je, spustila suknju, zagladila mantil, ispravljajući nevidljive nabore na njemu, a onda mi prišla i spustila mi ruku na lice.

„Ostavljam te da odmoriš. Nastavit ćemo razgovor. Sad treba da ti se sve slegne, ali ako želiš da razgovaramo, tu sam.“

Šutio sam. Shvatila je to kao odričan odgovor. Bila je u pravu. Nisam imao snage da odgovorim.

„Onda idem. Ali što prije otvoriš ta vrata, prije će sve ovo biti gotovo.“

Krenula je prema vratima ostavljajući me da ležim na imaginarnom podu mog ringa, s kojeg sam se pokušavao podići drhtavim rukama, grabeći konopce moje svijesti da ne potonem u tminu nesvijesti.

Vrata? Spomenula je vrata. Slika drvenih vrata u sterilnom bijelom hodniku mi se stvori u mislima. Još jedan fragment uhvaćen u plićaku mog zamućenog sjećanja. Miris memljive starosti i hladan zrak dopire iza njih. I misao. Jasna kao dan. Ta vrata se ne smiju otvarati.

„Hana?“, pozvao sam je imenom.

Čuo sam kada se zaustavila. Sitno udaranje njenih štikli je prestalo.

„Da?“

Okrenuo sam se preko ramena. „Kakva vrata?“

„Molim?“, upitala me je tobože zbunjeno.

„Rekla si da bih trebao otvoriti vrata. Što prije ih otvorim, prije će sve ovo biti gotovo. Na kakva vrata si mislila?“

Nasmijala se. Kockice leda se zakotrljaše. „Vrata svog sjećanja, Mak. To je metafora koju nekada koristimo kada čovjek potisne u sebe svoja sjećanja. Zaključa ih iza imaginarnih vrata i baci ključ.“

„Znači, ako nađem ključ i otključam ta imaginarna vrata, sjećanje će mi se vratiti? U suprotnom ništa?“

„Naravno da ne, budalice. Ne budi luckast. Sjećanje će ti se vratiti, prije ili kasnije. Klasični si slučaj retrogradne amnezije. Po svemu sudeći, oštećenje nije veliko. Samo si dobro uzdrmao mozak i izgubio bitku sa podom. Vidimo se poslije.“

S tim riječima je izašla i ostavila me samog, da se izborim sa spoznajama. Nije mi smetalo. Uvijek sam se volio sam izboriti sa stvarima. Možda je to bilo pogrešno, ali sam uvijek bio takav. Tvrdoglav, samoživ. Samotnjak. Sebičnjak koji pobjegne od svega i odgurne sve od sebe, onda kada ne treba. Kad malo bolje razmislim, vjerovatno zato nikada nisam ni uspio ni sa Majom ni sa Amrom. Uvijek sam problem bio ja, ne one.

Još uvijek nisam mogao da vjerujem da su mrtve. Za Maju sam nekako i znao, prije nego mi je doktorica Elazar rekla. To saznanje je bilo zakopano negdje u dubini mog mozga. Nije to bilo ni znanje o tome niti neka uspomena na to, koliko osjećaj praznine koji sam osjećao pri spomenu njenog imena ili samog pokušaja sjećanja na nju.

Kada sam šetao alejom sjećanja, osvijetljenom jarkom svjetlošću mojih uspomena, a onda odjednom mrak ispred mene. Potpuni mrak i kraj ulice. Slijepa ulica. Morao sam se osloboditi tog mraka. Pronaći način da upalim ta svijetla jer sam imao osjećaj da se još nešto krije u tom mraku.

Kod Amre je bilo drugačije. Mada su mi riječi doktorice Elazar o njenoj smrti odjeknule glavom, kao udarac o gong, donoseći sa sobom pustoš spoznaje da više nema ni nje, nije bilo kao sa Majom. Mrak je bio tu. Slijepa ulica također, ali nije bilo onog osjećaja praznine.

Kad bih pomislio na Maju, nije bilo ničega osim sjećanja da je nekada bila u mom životu i mreškanja površine jezera osjećaja, koje čuvah iza brane. Pri svakom pokušaju sjećanja na njen lik, nisam je vidio. Samo tamnu siluetu njene nježne figure.

Amra je bila tu. Sjećao sam se jasno njene plave kose, pjegica na licu, onih dubokih planinskih jezera koje je nosila umjesto očiju. Teksture njene kože pod prstima, njenog ukusa na mom jeziku. Onog pijanog vođenja ljubavi, dodira na obrazu i njenog odlaska u taksiju.

Odlaska u taksiju? To je bilo poslije Majine sahrane. Siguran sam u to. Što sam više razmišljao o tome, to sam bio sigurniji. Mutni fragmenti sjećanja su se slagali u jasnu sliku. Rečenice su nadolazile.

Bojim se da ti sebi nisi oprostio, dragi moj. U tome je problem. Zbogom.

To mi je rekla prije nego me je poljubila i otišla crvenim taksijem. Dodirnuo sam rukom obraz, tamo gdje je spustila poljubac. Amra nije bila mrtva. Siguran sam u to.

Ustao sam i pogledao po sobi. Spartanski uređena. Krevet, stol i stolica. Noćni ormarić pored kreveta, sa malenom lampom. U uglu vrata do kupatila. Prozor u dvorište.

Otišao sam do njega. Ljudi u indigo pidžamama su i dalje bili u dvorištu. Gledajući njih, njihove aktivnosti shvatio sam koliko je samo opsjene tu. Svi su djelovali kao da nisu svjesni gdje su, uprkos njihovim širokim osmjesima i smijehu, druženju i igri. Bio sam među njima. Znam to. Ne kao jedan od njih, već kao gost.

Još uvijek sam osjećao opekotine njihovih pogleda svuda po sebi. Bio sam ovdje i prije. Nisam se mogao sjetiti svega. Sve je još uvijek bilo u nekom polumraku, tek je ponegdje bila jasna slika.

Neko se igrao sa mnom. To je bilo očigledno. Iz kojeg razloga, ne znam. Kojeg god, ležao je negdje u mraku one slijepe ulice u mom sjećanju. Morao sam ga otkriti prije nego bude kasno.

Pogledom sam ispratio staru cestu koja je nestajala u gustoj zimzelenoj šumi. Pobjeći ili ostati i otkriti šta žele od mene? Sitni glasić u mojoj glavi, jedva čujan, mi je šapatom urlao da odem. Drugi, puno glasniji je rekao da ostanem i otkrijem šta se zbiva.

Dok sam išao prema vratima, u želji da siđem do dvorišta i razgledam gdje sam, shvatih da je šapat prestao urlati. Glasić se izgubio. Kao i obično, nisam ga poslušao. A to je moglo značiti samo jedno, još više nevolje.

Slika preuzeta sa Pixabay

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio, XVI dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

34 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XVII)

      1. To se zove vješt cliffhanger 😀 Zamisli da držite roman pred sobom i čitate. Ne bi ga puštali iz ruku 🙂 To je ono što i ja volim kad čitam knjigu, da je ne puštam iz ruku i jedva čekam da okrenem sljedeću stranicu 🙂

        Liked by 1 osoba

    1. Neće biti u nastavcima, ali kako mi se čini, ispast će roman 🙂 Još nisam dodao nešto što sam planirao, tamo na samom početku. Idemo polako, privesti kraju, pa onda fino sve ispočetka proći i srediti malo 🙂

      Liked by 1 osoba

  1. Hahahha, taman sam se repetirala da te napadnem, da vidim šta se dešava sa tobom, kontala sam da si okončao ovako priču. Da je sve bilo u njegovoj glavi. Ali dobro je kako sam krenula čitati do kraja, vidjeh da ima dalje, te da će Mak i dalje istraživati šta se desilo. Kontam jel si lud čovjek? Da nas tek tako ostaviš, ne liči to na tebe Hank 😀 Mada moram biti iskrena kako krenuh čitati ovaj nastavak reko’ čuj umrla u saobraćajnoj nesreći, a on se izvukao bez ikakve povrede. Javila mi se rezigniranost (a šalim se sada već). Uglavnom, vidi meni nakon sedmice nečitanja, opet držiš pažnju, što znači u dobrom si pravcu. Odličnom. Sviđa mi se. Mada mi je Amra bila draga. Nadam se da je živa i da će doći spasiti ga iz “ludare”.

    Liked by 2 people

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s