Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XVI)

Iza teških zavjesa sna čuo sam prigušeno dobovanje kiše po staklu prozora. Iz drugog svijeta se dokotrlja grmljavina, ne toliko jaka. Ipak je dolazila iz drugog svijeta. Nekog blisko dalekog. Iza brokatnih zavjesa sna koje su mi padale na kapke. Kucanje na vratima. Prigušeno. Okrenuo sam se na drugu stranu ignorišući.

Opet. Ovaj put nešto jače. U odgovor, samo zagnjurih glavu dublje u jastuk, kao da ću se time ponovo prebaciti u zemlju snova iznad koje sam sada lebdio, rastrzan između snova i jave. Na moju žalost, jastuk ne bi portal do zemlje snova i put do nje se izgubi, poput tragova u vrelom pustinjskom pijesku.

Treće kucanje. Ovaj put je neko lupao na vrata. Poput gladnog vuka koji žele da napuni svoj želudac sirotim praščićima. Otvorih oči i dočeka me bjelina. Neprirodna bjelina svuda oko mene. Trebalo mi je vremena da shvatim da se nalazim u nekoj sobi koju prvi put vidim.

I sve je bilo bijelo. Toliko bijelo da je smetalo očima. Krevet u kojem sam ležao, pidžama koju sam nosio, maleni stol i stolica. Jedva da su se primjećivali, ali su bili tu. Naslonjeni uz zid.

Pidžama? Odakle meni pidžama? Ne nosim pidžame od svoje petnaeste godine. Gdje sam uopće? Ono dobovanje kiše po prozoru? I grmljavina? Zar sam to sanjao? Nije bilo prozora u sobi. Prešao sam pogledom cijelu sobu. Mora da sam sanjao.

Ponovno lupanje na vratima me natjera da ustanem. Vuk je očigledno baš bio gladan. Možda mi ponudi i odgovor gdje sam. Otvorio sam vrata. Ispred nije bilo nikoga. Apsolutno nikoga.

Ne dočeka mi ni vuk ni bilo ko. Samo blještava isprazna bjelina. Bijeli hodnik u koji su vodila vrata koja otvorih je bio potpuno prazan. Provirio sam napolje. Dokle god mi je pogled sezao, bjelina. Pogledao sam u sobu iza sebe. Opet u hodnik. Nije mi bilo jasno gdje sam.

Odlučio sam istražiti. Bio sam bos, ali mi nije bilo hladno. Pod je bio topao. Činilo mi se da je linoleum u pitanju. Nikada prije nisam vidio ništa slično. Kuda krenuti? Lijevo ili desno? Vječito pitanje. Naizgled je bilo svejedno.

Bijeli hodnik, osvijetljen svjetlošću iz nekih nevidljivih svjetiljki, se pružao i lijevo i desno. Ono što primjetih bila su vrata sa strana hodnika. Jedva vidljiva, bijelo na bijelom. Tek uske pukotine okvira su dale naslutiti da su tu vrata. Krenuo sam prema onim bližima, iako je instinkt govorio da idem suprotno.

Ispred njih zastadoh. Okrugla kvaka. Metalna. Hladna na dodir. Smijem li je okrenuti? Šta me čeka? Šta se krije iza vrata broj jedan? Nagradni dobitak? Vjerovatno su zaključana. Okrenuh bravu. Uz jedva čujno škljocanje, otvoriše se.

Iznutra nije bilo nikakvih prigovora. Ili nije bilo nikoga, ili sam bio neprimjećen. Polako ih odgurnuh, u strahu da ne zaškripe, ali su išla glatko. Nečujno.

Očekivah bjelinu, ali me dočeka suprotnost. Zatekoh se u sobi prigušene svjetlosti. Ono malo svjetlosti koje je dopiralo bješe od debelih svijeća koje su gorjele u metalnim nosačima. Jedini komad namještaja koji se vidio je bio veliki krevet na sredini sobe sa crnim providnim baldahinom iza kojeg se naziralo žensko tijelo.

Klečala je na krevetu, okrenuta meni leđima. Vidio sam njena alabasterna leđa, leđa palog anđela koje krila bjehu oduzeta u tom polumraku. Crna kosa, poput perja gavrana, se prosipala po njima. Kontrast njihovoj bjelini. Sjenke su plesale svoj hipnotišući ples po bijeloj koži na svjetlosti svijeća. Bubnjevi su damarali u mojim ušima.

Uski struk se nastavljao širokim bokovima. Poput polovice jabuke, zvali su da zarijem svoje zube u njih. Želio sam biti između njih. Između tih moćnih bedara. Osjetiti ih na svojim obrazima. Da me stisnu na vrhuncu. Istisnu život iz mene i uvuku me između sebe.

Okrenula se. Profil koji se ukaza je mogao pripadati samo nekoj boginji. Očni kapak se zavodljivo spusti. Duge trepavice mi mahnuše. Kraj punih usni se razvuče i bijeli zubi bljesnuše na svjetlosti svijeća.

„Čekala sam te“, reče promuklo.

Ne znam zašto, ali sam imao osjećaj da pred njom mogu biti ja. Nisam osjećao ništa osim strasti. Požude za njenim tijelom. Želio sam da je imam. Krv mi je ključala. Nikakvog drugog osjećaja nije bilo u meni. Moja glava prazna i slobodna od svega. Nije bilo bitno ni gdje sam ni ko je ona. Bilo je bitno da me je čekala. I da je želim.

„Dođi“, rekla je okrenuvši se prema meni. Sada je stajala pored kreveta, tik iza providnog baldahina. Teške, oble dojke su bile dokaz Božjeg postojanja. Ispod stomačića, goli Venerin brijeg. Blago raširene noge su otkrivale njene usmine. Njeni sokovi su sijali po njima.

Ispružila je ruke prema meni i ponovo me zazvala. Riječi joj kanuše sa usana poput meda, a ja se odazvah njenom zovu. Kao zmija kožu, tako i ja zbacih pidžamu sa sebe dok sam krupnim koracima grabio preko sobe.

Zgrabih je za nadlaktice, gubeći se u njenom opojnom mirisu, režeći od želje. Pljuvačka je sijala na njenim putenim usnama. Zubi zagrizoše u put. Usta okusiše sol sa njene kože. Jezici se spojiše u divljoj igri leptira, željni užitka u njihovim kratkim životima.

Grleno se nasmijala dok sam nestajao u podnožju njenog vrata, grizući poput pobješnjele životinje, opijen njenim mirisom. Njene ruke me obaviše, uhvatiše za glavu i gurnuše dolje. Spustio sam se do njenih grudi, uzimajući ih u usta i kleknuh pred nju kao pred boginju udišući je.

Podigao sam se i pogledao je u oči. Svjetlost je igrala u njenim ljubičastim očima, koje nisu pripadale ovom svijetu. Gurnuo sam je na krevet. Nasmijala se. Grleno. Slobodno. Izazovno.

Nestao sam u njenom međunožju, kušajući je. Putena bedra me pritisnuše. Nisam mario. Želio sam je okusiti. Ispiti do kraja svaku kap s njene bijele kože, kao dragocjeni nektar.

Erekcija je bolno pulsirala. Podigao sam se s nje, lica umrljanog njenim sokovima.

„Uzmi me“, prošaputala je glasom promuklim od želje.

Uzeo sam je. Brzo. Grubo. Jako.

„Jače.“ Slatki med njenog glasa mi kapnu u uho. „Jače!“

Poslušao sam je. Gledao sam to lice dok mi se smiješila. Što se više smiješila, to sam bio grublji. Izazivala je. A onda joj licem pređe sjena zadovoljstva. Ljubičaste oči se sklopiše, a pune usne zagrizoše. Oštri nokti su ostavljali duboke brazde po mojim leđima dok sam se i ja grčio nad njom.

Klonulo sam legao pored nje. Kapi znoja su sijale na svjetlosti svijeća poput kapi bisera po njenoj alabasternoj koži. Jedini nakit koji joj je trebao pored ta dva ametista na licu.

Privukla mi se. „Otvori vrata“, rekla je.

Zbunjeno sam je pogledao. „Vrata?“

„Otvori vrata.“

„Kakva vrata? O čemu pričaš?“

„Otvori vrata.“

Gledao sam taj teatar sjenki na njenom ovalnom licu, sjaj u tim ljubičastim očima i primjetih nešto što mi je dosad promicalo. Vjerovatno od zaslijepljenosti požudom. Na trenutke njeno lice dobi krljušti, tamo gdje svjetlost nije padala. Jasno su bljeskale u polumraku. Ljubičaste zjenice se udvostručiše i na djelić sekunde, koliko je trajao treptaj oka, u njenim očima stajahu po dvije zjenice. Tamno ljubičasta i crna, tamnija od noći.

Odgurnuh je od sebe. Zbunjeno me je gledala dok sam ustajao, trčeći prema vratima. Dozivala me je nazad, ali se nisam obazirao.

Ponovo se nađoh u hodniku, pitajući se gdje se nalazim. U snu? To je bilo jedino objašnjenje. Kako drugačije da objasnim ovo stanje u kojem sam se nalazio? Ovaj čudni prostor. To je bilo nešto što sam mogao sklopiti u mom snu. Nisam osjećao ništa. Ni strah. Ni zebnju. Ništa. Čak nisam pretjerano ni želio da odem s tog mjesta.

Ko je onda bila ona? Prikaz neke neostavarene želje? Iluzija nekog ideala kojeg izrodih u svojoj nakaradnoj laboratoriji uma? Kakva je vrata spominjala? A onda ih primjetih. Možda ne ta koja je spominjala, ali sam ih primjetio.

Na dnu hodnika. Jedva vidljiva. Gotovo mrlja u daljini, ali su bila tu. Jasno su odudarala od sterilne bjeline. Krenuh ka njima. Bio sam nag, ali mi nije smetalo. Bio sam sam u toj neprirodnoj bjelini.

Palog anđela sam ostavio u onoj sobi koja ostade iza mene. Kako drugačije opisati onu ljepotu, one oči i sve ono što sam vidio i okusio nego bićem satkanim od same materije Boga? Možda je i sama bila boginja, odbjegla sa nekog partenona. Posrnula i pala ravno u moj san.

Što sam se više primicao tim vratima, to sam više zaboravljao na nju. Nisam osjećao ni ogrebotine koje mi je ostavila po leđima. Njen ukus je izlapio sa jezika. Ostao je samo gorka uspomena.

Zastadoh ispred vrata, teških, drvenih. Poput onih kakva su se mogla naći u mračnim srednjevjekovnim tamnicama. Veliki čelični prsten umjesto kvake, bez ključaonice. Spustih ruku na grubo drvo pitajući se šta se krije iza tih teških vrata. Primakoh lice i osjetih blagu hladnoću koja sa sobom donese miris memljivi miris starosti.

Oklijevao sam ispred vrata. Nisam ih želio otvoriti. Nešto me je sprječavalo. Tišina u mojoj glavi je gromoglasno urlala na mene da ih ne otvaram. Da ne ulazim. Da ih ne puštam unutra.

Čovjek koji se vrati kroz Vrata u Zidu nikada neće biti čovjek koji je prošao kroz njih. Te riječi Aldousa Huxleyja mi zazvoniše u glavi. Ta Vrata u Zidu su trebala ostati zatvorena. Barem zasada. To je bilo sve što sam znao. Nisam bio spreman da ih otvorim niti su ona bila spremna da se otvore.

„Mak.“

Glas iza mene zazva moje ime. Poznat glas kojeg nisam čuo godinama. Glas koji pokrenu lavinu uspomena, koje se otkidoše sa glečera mog sjećanja. Gorkoslatki gutljaji Mnemozine potekoše niz moje usahlo grlo. Svaki gutljaj korak niz široku aveniju sjećanja.

„Majo?“ Njeno ime mi skliznu s usana, kao bezbroj puta prije. Uvježbano i uigrano.

Okrenuh se i ugledah je ispred sebe. Stajala je u svojoj cvjetnoj haljini, s rukama iza leđa, poput nestrpljive djevojčice u iščekivanju svog poklona. Osmijeh joj je blistao na licu. Bože, taj osmijeh je razbijao sve zidove i pretvarao ih u prah u djeliću sekunde. Sunce na nebesima bi se pokunjilo i smanjilo svoj sjaj pred njim.

Krupne oči su me gledale. Raširene u iščekivanju. I one su sijale. Poput sjajnih zvijezda koje padoše sa neba i pronađoše mjesto na tom pjegicama prošaranom licu, u tim ležištima pravljenim samo za njih.

„Majo?“, zazvah je opet. Plašljivo. Bojao sam se da će sam ton mog glasa raspršiti tu iluziju ispred mene i otjerati je nazad u zaborav, gdje sam je pokušao strpati. Sada sam bio siguran da sanjam. Maja je stajala ispred mene. Ista ona Maja od prije toliko godina. Moja Maja. Malena, krhka Maja. Goluždravo ptiče u potrazi za jakim krilom ispod kojeg će se ščućuriti. Mala djevojčica sa velikim snovima i najkrupnijim očima na svijetu.

„Tu sam, Mak. Ne sanjaš.“

„Ka… kako?“, zamucao sam pitajući se kako je znala moje misli.

„Oduvijek sam znala šta misliš. Zar se ne sjećaš? Zar nismo oduvijek bili isti, ti i ja? Nismo li se pronašli? Dvije duše koje su lutale ovim svijetom u potrazi jedna za drugom, jedno dijete sunca, drugo dijete zemlje. Razdvojeni na početku vremena jer smo prkosili bogovima i osuđeni na lutanje i vječnu potragu. Zar nismo to bili?“

„Jesmo“, prevalio sam preko jezika.

„Zašto si onda to uništio? Zašto si otišao? Zašto si me izdao?“

„Izvini. Oprosti mi. Bili smo previše slični. Bio sam suviše sebičan. Ti previše sputana u svojoj slobodi. Ja previše slobodan u svojoj sputanosti. Ugušen u vlastitom neznanju želja i snova.“

Prišla mi je i spustila dlan na obraz. Taj tako znani dlan. Mekan poput oblaka. Naslonih se na njega uranjajući u smiraj.

„U redu je“, reče ona brišući suzu koja mi se izdajnički ote. „U redu je. Samo otvori vrata.“

„Molim?“

„Otvori vrata, Mak, i sve će biti kao nekada.“

Pogledah je. To nije bila Maja. Barem ne ona moja Maja. Bila je to neka prikaza s njenim likom. Njenim glasom koji me je lagao. Njenim očima koje su me ispitivački gledale. Imala je sve njeno, ali to nije bila ona.

„Poljubi me“, reče prilazeći mi i spusti svoje ledene usne na moje.

„Ne!“, odgurnuh je od sebe.

„Dolazi sebi“, začuh glas koji je odjeknu svuda oko mene i ja se zbunjeno osvrnuh. Odakle je dolazio?

„Odmaknite se od njega“, reče drugi glas. Ženski. Poznat odnekud.

Bjelina oko mene se rasu poput razbijenog vitraža i Sunčeva svjetlost se prosu po meni, milujući mi lice. Otvorih oči, polako. Škiljio sam pokušavajući se naviknuti na jarku svjetlost. Oči kao da su imale sopstveni mozak. Bunile su se otvaranju.

Kada ih konačno otvorih, ugledah iznad sebe ovalno lice uokvireno kosom crnom poput noći, zavezanu u rep i oči kakve vidjeh samo jednom prije. Oči palog anđela u mom snu, ljubičaste poput lavande.

„Dobro došao natrag“, reče ona uz osmijeh. „Već smo se bili zabrinuli.“

Gledao sam je u čudu, pitajući se šta se dođavola dešava.

Slika preuzeta sa Pixabya

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio, XV dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

39 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XVI)

    1. Pala je za slobodu 😀 Zanimljivo kako se muški zalijepili za lik doktorice, a žene za lik Amre. Maka i Maju niko ne šljivi ni pet posto. Možda da napišem neki spin off samo sa likom doktorice i Amre. Da zadovoljim sve 😀

      Volim

      1. Naravno, obe su snažne, lepe i samostalne žene, Amra ženama uzor a doktorka muškarca izazov. Mak i Maja su psihotični, on je kukavica, to što radi radi iz griže savesti, zar ne? Radi po svojoj savesti, mi smo ti zajebana publika, ne možeš ti nas zadovoljiti.

        Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s