Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XV)

Dok sam krupnim koracima grabio prema liftu, odjek stopa me je pratio. Neko je rovario po svježe zatrpanoj humci mog groba, iskopanog negdje na ogoljelim vrištinama moje paranoje. Nešto je sjedilo na mojim ramenima. Osjećao sam težinu koja me je pritiskala, kočeći me. Hladne ruke su mi klizile niz vrat, stezale me ledenicama koje su im rasle umjesto prstiju. Drhturio sam i tresao se kao da sam pod groznicom.

Ispred lifta rukom pređoh preko čela. Znoj je izbijao iz mene u talasima, natapajući moju odjeću. Nervozno sam se osvrnuo ka uredu doktora Almásyja. Nije bilo nikoga. Čekao sam lift, u nadi da će u njemu biti doktorica Elazar u čijem bih ledenom pogledu mogao zaboraviti na strah koji me je opet pratio, vjerno kao sjenka. Obradovao bih se i kad bih vidio svoje duhove, ali se sve moje nade rasplinuše i ispariše poput zaostale kapi jutarnje rose na vrelom augustovskom Suncu kada se vrata lifta otvoriše.

Gotovo cijelu kabinu je zauzimao gorostas koji je širinom ramena prijetio da će uništiti kabinu lifta. Visok, pognute glave. Kratke crne kose, ošišan u vojničkom fazonu. U crnom odijelu i bijeloj košulji. Prepoznao sam ga kao gorilu sa sahrane.

Promumlao je nešto u smislu da će me otpratiti do automobila. Samo sam stao pored njega, osjećajući se bijedno i malo poput insekta. Insekta kojeg bi taj gorostas mogao zdrobiti golim rukama ako poželi. Ili ako mu neko naredi?

Šta ako mu je doktor Almásy naredio da me se riješi? Da se otarasi neugodnog njuškala? Dosadne muhe koja je zujala oko te sumnjive gomile govana? Možda su njegove stope rovarile po humci?

Odjednom, uska kabina lifta mi se učini još manjom. Sćućurio sam se u uglu, koliko sam mogao, obarajući pogled i gledao sam u vrhove naše obuće. Želio sam izjuriti iz kabine. Potrčati koliko me noge nose. Pobjeći od svega. Odjednom mi nije bilo ni do čega. Previše duboko sam se uvalio u ovo. Kako se izvući? Već sam se mogao vidjeti u šumi iza sanatorija, u nekom polumraku, kako klečim na tepihu od borovih iglica, sa rukama na leđima. Hladna cijev pištolja naslonjena na moj potiljak. Topla mokraća mi curi niz noge i natapa pantalone. Čekam smrt dok se pitam kako sam se uvalio u sve to.

Zvuk da je lift sišao me vrati u stvarnost i ja izletjeh iz kabine. Gorostas zamumlja za mnom pozdrav i vrati se u lift. Nervozno sam se okrenuo preko ramena. Nije me pratio. Sestra za recepcijom me isprati pogledom. Bez osmijeha. Samo hladni pogled.

Kada sam izašao iz sanatorija, dočekao me je nalet toplog zraka. Kao da sam zakoračio u peć. Njegova vrelina mi je pekla grlo i pluća, ali ga udahnuh duboko. Punim plućima. Nikada prije se nisam tako obradovao vrelom zraku kao tada. Kao da sam bio slobodni ronilac koji je konačno izronio na površinu, dok mu pluća pucaju pod pritiskom vode koja ga okružuje.

Htio sam povratiti od straha. Od uzbuđenja. Od svega. Dvorište je bilo prazno. Ljudi u indigo pidžamama su otišli. Djelovalo je tako pusto. Mirno i sablasno.

Hladna stega oko srca me prihvati. Tijelo mi zadrhta. Još jednom obrisah mokro čelo i sjurih se niz stepenice, pokušavajući zadržati kiselinu koja mi je ključala u dnu grla, nagrizajući ga. Ušao sam u automobil i izjurio kao lud, dok je šljunak škripao iza mene.

Zaustavio sam auto tek kada sam odmakao od sanatorija, u skrovištu od hlada i zimzelenih grana. Izašao sam i povratio pored auta, presavijen u struku. Opet me je obuzimala neka slabost. Naslonio sam se na auto, gledajući u put kojim sam došao. Niko me nije pratio. Ipak sam sve umislio. Opet.

Opet sam dopustio čudovištima iz tamnica mog uma da pobjegnu i naprave nered. Morao sam ih naučiti kontrolisati. Pojest će me. Dao sam obećanje ljudima koje sam iznevjerio i nisam sebi mogao dopustiti da potonem u vrtlog ludila, straha i paranoje. Završit ću tamo gdje nisam želio završiti. U onoj čudnoj građevini na kraju puta niz koji sam gledao.

Morao sam nešto učiniti. Moj silazak niz zečju rupu nije donio ništa novo. Ili je bolje da kažem da nije donio nikakve odgovore. Samo nova pitanja. Nove rupe koje je trebalo popuniti.

Nije mi bilo druge nego se vratiti i pokušati stupiti u vezu sa Davidom. On je zasigurno iskopao nešto o ovom doktoru Almásyju. Zanimalo me je u kakvoj je nesreći nastradao. I prije sam viđao ljude nastradale u požaru, ali nikada sa onakvim posljedicama.

A tek ona doktorica Elazar? One ljubičaste oči su krile nešto. Oči koje nisu mogle pripadati smrtnici. Nekada su se takve oči smatrale darom bogova, podarenim samo onima dostojnima. S onom figurom, alabasternom kožom i očima, ona sama je bila dar bogova običnim smrtnicima. Možda čak i neka drvena boginja koja je kročila Zemljom, probuđena iz svog drevnog  sna.

Takve ljude su u drevnom Egiptu nazivali duhovima, blijede mliječne puti i ljubičastih očiju. Ako su oči bile ogledalo duše, pitao sam se šta se krije iza njenih. Mit ili tek obična sočiva?

Veo misterije se uvijao oko nje, tanan i delikatan. Bojao sam se da je taj veo bio samo dio većeg vela, koji je prekrivao sve, a ja sam se samo sve više upetljavao u njega. Kao nevješti padobranac koji pokušava skinuti svilenkasti padobran nakon što padne na zemlju. Sablasna misao mi proleti kroz glavu i stresoh se od nje. Ili kao muha koja se upetljava u paukovu mrežu.

Pogledao sam na mobitel. I dalje nije bilo signala. Ušao sam u vozilo i krenuo. Vozio sam što sam brže mogao. Što se prije udaljim od tog mjesta, to bolje. Mrak je padao, činilo mi se brže nego inače.

Dok sam se vozio opet sam u glavi slagao sve što sam dosad vidio. Pokušavao sam shvatiti šta se zapravo dešava u onom sanatoriju. Da li je doktor Almásy varalica ili njegovi tretmani zaista djeluju? Ko je otac Majinog djeteta? Amre nije bilo da je pitam da li zna s kim je Maja bila prije nego je otišla u sanatorij. Poznavajući njen slobodni duh, tip s kojim je bila je do sada mogao otići preko bijela svijeta.

Ljutilo me to. Ta činjenica da joj je neko drugi napravio dijete. Da ju je neko drugi imao. Ta njena sloboda i nesputanost koje su me privlačile su me sada nervirale. Odakle je joj pravo? Da spava s kim stigne?

            To je njen život, odgovorio mi je glas u glavi. Imala je svako pravo na to. Znao si to. Nikada ti nije smetalo.

Ali šta ako je otac tog djeteta bio katalizator u toj lančanoj reakciji dešavanja u njenom životu? Šta ako ju je on otjerao u smrt? Bio sam uporan. Držao sam do svog stava, bijesno stežući volan tako da su mi zglavci na prstima pobijelili.

Maja je bila jača od toga. Znaš to i sam. Jedan tip koji je otišao je nije mogao otjerati u smrt.

Šta je onda prava istina? Dođavola, Majo. Šta mi kriješ?

Bijesno sam uradio u volan. Sirena odjeknu šumom poput pucnja. Što sam više razmišljao o tome svemu, to sam više bjesnio. Strah koji sam osjećao je nestajao i bivao zamijenjen bijesom. Bijesom jer sam nemoćan. Što ne mogu ništa više učiniti. Što sam tapkao u mjestu, poput slijepca u mraku. Lišen svega. Želio sam da mogu učiniti nešto više.

Moj sumanuti mozak je pleo mrežu od misli koje su se smjenjivale, gustu i ljepljivu i sve više sam se petljao u nju. Petljao sam se u Gordijev čvor od ludih ideja i misli. Kud nemam mač da zamahnem i presiječem ga? Kada bi samo tako lako bilo.

Prizor metalne kapije koja izroni iz tog sumraka koji se spuštao na okolinu je bio ravan prizoru kapije koja je stajala na ulazu u Kraljevstvo Nebesko. Izlaz iz zečje rupe, s one strane ogledale.

Kapija je bila širom otvorena i ja projurih kroz nju ne zaustavljajući se ni na tren. Pogledah u retrovizor u nadi da ću konačno ugledati svoje saputnike. Dočekaše me prazna sjedišta. Zaustavih auto sa strane.

Gledao sam u mrak koji se spustio oko mene. Neprirodno gust i taman, ali sam odbio te misli. Nisam se želio predati svojoj paranoji. Pokušavao sam vidjeti da li ih ima. Snopovi farova jedva da su osvjetljavali par metara ispred automobila. Kao da je tama gutala njihovu svjetlost.

Okrenuh se nazad. Dočeka me prilika koju ne očekivah i uplašeno poskočih. Metronom u grudima pojača svoj rad zadajući novi ritam.

Gledao sam u tu figuru na zadnjem sjedištu. Kovrdžavu kratku kosu boje pijeska, prilično prorijeđenu, mokru i slijepljenu za okruglu glavu. Rumene obraščiće i sitne svinjske oči koje su provirivale iz slojeva sala.

Na sebi je imao žutu kabanicu koja mu je prekrivala cijelo tijelo i duboke čizme.

„Davide? Za Boga miloga“, ote mi se sa usana.

Užurbano sam vršljao po džepu u potrazi za mobitelom. Bilo je signala. Jedva jedna linija, ali ga je bilo. Na ikoni elektronske pošte broj 1. Već sam znao šta je, bez potrebe da otvaram. Svejedno, drhtavim prstom kliknuh gutajući knedlu koja mi se stvori u grlu.

Bio je to odgovor na moj prethodni mail, a u njemu ono od čega sam strepio. Nisam ni morao čitati. Odgovor mi je sjedio na zadnjem sjedištu, pa ipak pogledom pređoh preko sitnih slova.

Bila je to njegova pomoćnica, malena Susan. Slatka djevojka od nepunih dvadesetdvije godine. Ona mu je bila sekretarica, zamjenica, desna ruka, sve osim ljubavnice. David je imao neke čudne fetiše u koje nisam zalazio. Vjerovatno to ide sa poslom koji je obavljao prije nego se povukao. Negdje je morao izaći mrak koji je nosio u sebi i sve ono što je vidio tokom godina svoje službe. Nisam ga osuđivao. Ko sam ja da nekome sudim? Ni sam nisam bio neki svetac.

U mailu je pisala da me je nekoliko puta zvala, ali da me nije mogla dobiti. David je poginuo tog jutra na jezeru. Utopio se prilikom pecanja. Jedan pasus mi privuče pažnju i oduze dah.

Čudno će zvučati i ovo govorim samo vama, ali nešto ga je odvuklo u jezero. Bila sam tamo, na litici iznad njega. Nekih tridesetak metara dalje i jasno sam vidjela kako ga nešto odvlači u jezero. Policiji nisam ništa rekla.“

Shvatao sam zašto ništa nije rekla. David je imao kuću u šumama Washingtona, u jednom zabačenom gradiću, gdje je najveći zločin bio pogrešno parkiranje. Bili su to prilično kruti i blago primitivni ljudi, skučenih pogleda. Da im je Susan rekla da je nešto odvuklo Davida u jezero, nasmijali bi se. Možda je i stavili u bolnicu. Ali ja sam joj vjerovao.

Mogao sam vidjeti Davida, na obali jezera, kako peca u rano jutro. Tako je volio. Govorio je da nema ništa bolje od tog osjećaja, da stojiš u hladnoj vodi jezera, dok se jutarnja izmaglica diže s njegove površine, a ti slušaš šapat prirode. Stajao je u toj svojoj žutoj kabanici, da se zaštiti od jutarnje kišice, koja je rominjala. Tada ga je odvuklo ispod površine i utopilo, a ja sam bio kriv za to.

Kriv jer sam mu poslao zadatak. Jer sam ga upetljao u tu ljepljivu mrežu misterije i užasa. Još jedan leš ostaje iza mene. Još jedna krvava mrvica koja me vodi ka rješenju zagonetke. Više nije bilo sumnje. Doktor Almásy je nekako umiješan u sve ovo. Nisam znao kako, ali ću otkriti.

„Kunem ti se, Davide. Otkrit ću to“, rekao sam svom novom saputniku u retrovizor.

Spomenula je i da je David počeo raditi na zadatku koji sam mu poslao, ali da nije završio i da će ona preuzeti ako je nešto hitno. Odgovorio sam joj da ne treba. Nisam želio nositi još jedan nedužni život na grbači.

Pogledah u Davida koji me je blijedo gledao.

„Izvini, prijatelju. Nisam ovo namjeravao. Kunem ti se.“

Ni on ne odgovori. Zašto ne naučim da aveti ne pričaju? Samo sjede i gledaju me svojim blijedim očima i gore rupe u meni svojim beživotnim pogledima.

Osvrnuo sam se još jednom tražeći pogledom Maju i Davora. Nije ih bilo. Je li se meni činilo ili je tama prišla bliže automobilu? Postala gušća? Odmahnuo sam glavom. Ovaj put ću ovladati svojim čudovištima. Paranoja i strah su bili zaključani u svojim ćelijama. Bijes se ponovo budio u meni. Zbog još jedne smrti. Još jednog izgubljenog prijatelja. Zbog sopstvene nemoći.

Motor je zaurlao dok sam pritiskao papučicu gasa. Metalna zvijer je galopirala kroz mrak, gust i ljepljiv poput melase. Mogao sam se zakleti da su se tamni pipci mraka lijepili po šoferšajbni poput gustog sirupa koji je odbijao spasti. Svjetlost farova je nestajala u zidu tame ispred mene. Više nisam vidio ni put.

Upalio sam brisače koji odbaciše u stranu komade mraka poput olinjalih, starih krpa za brisanje, ali svakim novim zamahom su postajali sve sporiji. Ostaci mraka na njima sve teži. A onda stadoše. Čuo sam motoriće brisača kako rade, ali su metlice stajale u mjestu.

Pogledah u retrovizor. Opet sam bio sam. I David me je napustio. Samo gusta, ljepljiva tama i ja. Radio se upali i ja štrecnuh. U tami je sablasno svjetlio blijedom plavičastom bojom. Tišinu prekide statičko pucketanje. Pojačavalo se sve više dok ne postade samo jaki propadajući pisak. Pokušao sam ugasiti radio. Nije htio da se ugasi ma šta god ja radio.

Buka je postajala sve nesnosnija, tama ljepljivija i gušća. Čak su se i točkovi automobila zaplitali u nju. Nisam znao šta da radim. Čudovišta su opet puštena s lanca. Pravili su dar-mar. Nasrtali, lajali, ujedali. Grizli.

Nešto mokro i ljepljivo mi je bilo u uhu. Dodirnuo sam se. Krv. Vrisnuo sam. Od nemoći. Od straha. Od nepoznatog.

Moj put dođe kraju. Kljunasta usta jurnuše iz mraka put mene, da me progutaju i sve što sam mogao da uradim jeste da dignem ruke ispred lica u pokušaju odbrane. A onda me proguta tama.

Slika preuzeta sa Interneta

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio, XIV dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

22 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XV)

    1. Pišem, pišem 😀 Ispade da ipak voliš 🙂 Još ću ljude da navratim na čitanje horora 🙂 Iskreno, više sam gledao horor filmova, nego što sam knjiga tog žanra čitao. Više sam pročitao krimića, trilera i fantastike (ako ne računam Dylan Dog stripove 🙂 ). I ovo je neka primjesa žanrova. Koketiranje sa svačim pomalo.

      Liked by 2 people

      1. Amra je olicenje zivota u prici za mene. Svi ostali su ili mrtvi (Maja i Damir), ili beze/bezali su od zivota (Mak) ili su u nekom zombi ili kom vez fazonu (doktor). Amru kad opisujes uvek je tu boja i miris i zivot u ocima 🙂

        Liked by 1 osoba

      2. Amra tako i dođe, život i razum 😉 Ostali su svi manje-više poremećeni 😀 Šalim se, naravno. Amra jeste najprizemniji lik. Možda malo pod stegama, možda malo sputana, ali umjerena. A opet puna života. Vidjet ćemo dokle će dogurati. Jedno je jasno. Još nismo završili s njom 🙂

        Volim

  1. Хороре не да не волим, него имам мааааали проблемчић са истим. 😖 Због тога сам оклевала да почнем са читам, али сад не могу да престанем. Одлично “плетеш” причу!…. Пратим ☺️

    Liked by 1 osoba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s