Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XIV)

Nisam bio jedan od onih koji se gnušaju ljudskog izgleda. Koji skreću pogled od ljudi s deformacijama, od ljudi sa ožiljcima, od ljudi s kojima se priroda okrutno poigrala. To je bila njihova sudbina i nisu mogli pobjeći od nje. Svima se to može desiti. Ali ipak, pogled na doktora Almásyja je u mom želucu budio oluju, koju sam pokušavao potisnuti i zatomititi prije nego eskalira u tornado mog želučanog sadržaja svuda po tom debelom skupocjenom ćilimu ispod mojih nogu.

Groteska, Goyin Saturn, čije se ulje slijevalo niz malter. Plastična figurica bačena u vatru hirom objesnog djeteta, koju je neko izvadio pa pokušao popraviti. Prekasno. Koža na njegovom licu je bila tanka poput najfinijeg papira, zategnuta preko kostiju do granice pucanja. Usijana, boje ispranog mesa. Blijedo ružičasta. Nos mu je bio stanjen, hrskavice jedva da je bilo u njemu. Ugao njegovih usta je bio zarozan, otkrivajući ružičaste desni i bijele zube.

Lijeva obrva istopljena i spuštena na oko, dajući mu izgled nekoga ko žmirka stalno. Obje beonjače su bile krvavo crvene, a plave zjenice u njima poput dvije sante leda u moru krvi.

Nekoliko raštrkanih čuperaka kose boje pijeska je provirivalo iz njegovog istopljenog tjemena. Kroz glavu mi prođe slika četkice za zube, očerupane pranjem krezubih usta.

U neko drugo vrijeme, doktor Almásy bi bio nakaza, stvor stavljen u cirkus na izložbu radi zabavljanja drugih ljudi. Mogao sam vidjeti i plakate. „SAMO VEČERAS U VAŠEM GRADU! ISTOPLJENI ČOVJEK! BRADATA ŽENA! PATULJAK BEZ RUKU I NOGU!“ Bilo je nešto naopako u ljudima da se naslađuju ljudskom nesrećom. Tako je bilo od pamtivjeka. Tako će i ostati.

„Nemojte se ustručavati. Znam da moj izgled plaši ljude. Iskreno, prepadne i mene kada se pogledam u ogledalo ponekad. Zato sam naredio da ih skinu. Od tada lakše spavam.“ Njegova ramena se zatresoše od smijeha, kojeg flegma u dnu grla ponovo uguši i pretvori u kašalj. „U nekom drugom vremenu bih zarađivao za život u cirkusu nakaza kao istopljeni čovjek. U ovom sam bogalj u kolicima koji vodi sanatorij.“

Sledio sam se. Nemoguće. Kao da mi je čitao misli. Ali to nije bilo moguće. To su bili samo vašarski trikovi. Kako mi je mogao ući u glavu. Ipak, osjećaj jeze ostade da lebdi nada mnom poput jutarnje izmaglice.

„Izvinjavam se što se nisam predstavio. Ja sam doktor Tibor Almásy, vlasnik i direktor ove prelijepe institucije, ali pretpostavljam da to već znate, gospodine…“

Predstavio sam mu se, s istom pričom koju sam ispričao na kapiji u interfon. Pazio sam da priča bude ista. Jedan nesmotren potez i moja krinka je otkrivena.

„Bojim se da vam ne mogu puno pomoći oko Maje Soldo. Bila je to izuzetna osoba, ta djevojčica. Izuzetna. Lično sam je vodio. Znali smo pričati satima o svemu. Ali nekim ljudima nema pomoći. Svjesni ste toga i sami. U jednom trenutku je jednostavno digla ruke od svega.“

„Pa ste je pustili da ode?“

„Mi ne držimo pacijente protiv svoje volje. Nismo barbari. Ovo je 21. stoljeće. Pacijenti mogu otići kada god žele. Oni su ovdje više gosti.

Ovdje nisu samo ljudi sa psihičkim problemima. Ovdje su i oni koji su izmoreni, koje je iscrpio posao, stres, život. Na ovom mjestu počinjete ispočetka.“

„Novi početak. Zato imate zidove oko posjeda i kamere posvuda?“

„Da spriječimo neznance da uđu.“

„Jeste li znali da je Maja bila trudna? Šesti mjesec.“

Flegma zabrekta u njegovom grlu kao dizelaš na minusu.

„Ako implicirate da je otac neko od mojih radnika ili čak ja, bojim se da idete u posve pogrešnom pravcu. Maja je kod nas provela nešto više od četiri mjeseca. Što znači da je trudna došla kod nas. I prije nego me to upitate, da. Znao sam da je trudna. Iako nije imalo nikakve veze s njenim liječenjem.“

Ostajao sam bez agrumenata. Spomenuti bilo šta drugo bi bilo hodanje po tankom ledu jer nisam mogao ništa reći, bez da se ne odam i upetljam.

„Čemu ovaj razgovor? Policija je obavila svoj dio posla. Zaključili su da je samoubistvo. Vi sumnjate u nešto drugo? Želite da bacite neku ljagu na ovu ustanovu? Mene?“

Morao sam se braniti. Osjećao sam se kao dječak pred njim. Da li zbog pogleda tih ledeno plavih krvavih očiju, njegove pojave, grgutanja flegme u njegovom glasu ili tek nečeg sasvim drugog, stajao sam bez riječi.

„Mislili ste da ćete otkriti neku veliku priču? Proslaviti se? Moram vas razočarati. Ovdje nema nikakve priče.

Maja je bila zanosna djevojka, zaista. Jedno vrijeme sam mislio i da sam uspio da je izvedem na pravi put, ali ispade da sam se prevario.“

Spustio je glavu kao da mu je bilo krivo što je podbacio. Što je iznevjerio nju. Na trenutak mi ga bi žao jer uvidjeh da je i njemu žao što je nema. Na neki čudan način, obojica smo bili u istoj poziciji, samo što to on nije znao.

„Šta kažete na jedno piće?“, upita on dižući glavu. „Imam osjećaj da nam obojici treba.“

Nećkao sam se. Trebao sam ići prije nego stvari postanu previše providne. Svakom sekundom provedenom tu sam se mogao izlajati i odati više nego što sam želio. Pogledao sam ga. Istopljena usta su se razvukla u osmijeh koji je trebao biti prijateljski, ali da li zbog njegovog izgleda ili nečeg drugog, ja se stresoh.

Progutah pljuvačku i ovlažih jezikom suhe usne. „Može jedno piće“, rekoh. „Imam osjećaj da smo počeli razgovor na pogrešan način. Izvinjavam se ako sam ostavio dojam da želim baciti ljagu na vaše ili ime vaše institucije.“

Pomislio sam da bi promjena pristupa možda mogla pomoći. Umjesto napada, da probam s drugom taktikom.

Gledao sam ga kako prilazi onom globusu i otvara ga. Bio je to jedan od onih skrivenih mini barova, smješten u prelijepo izrezbanu šuplju Zemlju.

„Počnimo tako što ćemo preći na ti, slažeš se?“, upitao me je preko ramena dok je prebirao po pićima.

Klimnuo sam glavom iako me nije vidio. Grlo mi je bilo previše suho da bih mu odgovorio. Jezik mi se zalijepio za nepce. Dok se on bavio pićem, ja sam gledao po sobi. Primjetih da one rupe po zidovima koje mi privukoše pažnju maloprije, nisu uopće bile rupe. Samo su tako djelovale u polumraku. Zapravo su to bile maske. Raznorazne drvene maske. Sudeći po onome što sam vidio, dolazile su iz cijelog svijeta.

Iskežena lica, obojena u razne boje. Negdje dugih očnjaka, negdje dugog crvenog jezika isplaženog vani. Negdje nije bilo ničega, ni crta lica. Samo praznina i dva uska proreza za oči. Od pojedinih lica koja su zurila u mene me prođe jeza. Zapitah se zašto će mu tolike maske.

Chivas je u redu?“, reče on nudeći mi čašu, prenuvši me iz razmišljanja. Pogledi maski se rasplinuše na meni.

„Naravno.“ Kao da mi je čitao misli. Drugi put u nekoliko minuta. Slučajnost?

Ponudio mi je stolicu za stolom i ja sjedoh, zavalivši se duboko u kožni naslonjač. On prođe s druge strane stola.

„Vidim da ti pogled luta po mojoj kolekciji maski. Pitaš se što će mi tolike maske? Maske postoje od pamtivjeka. Njima ljudi maskiraju lica. Postaju neko drugi. Kriju svoje prave osjećaje.

Korištene se u vjerskim ritualima i ceremonijama. Irokezi su ih koristili u liječenju. Svećenici su postajali otjelovljenja bogova i demona s njima na licu.

Imam ih iz cijelog svijeta. Postale su mi opsesija nakon što sam nastradao u požaru.“ Zakikotao se. „Da, pretpostavljam da i meni treba pomoć.“

Nisam ništa rekao. Samo sam pijuckao viski zavaljen u kožnu stolicu.

„Pošto se zbog nesreće koju sam imao, ne smijem previše izlagati jarkom Suncu, dao sam da mi se napravi nekoliko maski na osnovu mojih starih fotografija. Čudo jedno dokle je moderna tehnologija napredovala. Sada imam svoje sopstvene posmrtne maske, a još uvijek sam živ.“

On se nasmijao nakratko. Smijeh mu se ugasi flegmom. Meni nije bilo smiješno. Sada mi je bilo jasnije zašto mi je bio čudan na sahrani. Čak i iz daljine njegovo lice mi je bilo čudno.

„Zanimljiva ti je i arhitektura zgrade. Zigurat, ako se ne varam?“, upitao sam ga.

Osmjehnuo se koliko je mogao široko sa svojim istopljenim usnama i zapljeskao mi. „Bravo. Znaš li da si prvi koji je tačno definisao njegov oblik?“

„Nekada sam se zanimao za arheologiju i drevnu historiju pa sam svašta pokupio u tom periodu.“

Nisam lagao. Zaista sam jedno vrijeme bio lud za drevnim periodima, starim kulturama, odavno nestalih ispod dina pijeska vremena. Čitao sam sve na tu temu. Gledao svaku moguću emisiju.

„Onda vjerujem da znaš zašto sam se odlučio za ovakav izgled?“

„Koliko ja znam, zigurati su bili hramovi drevnim božanstvima. I obično su se na vrhu zigurata nalazili hramovi i altari. Ukoliko ne vodiš neki kult Sudnjeg dana, onda zaista ne znam svrhu izgradnje zgrade koja liči na zigurat, ovdje na granici Bosne i Hercegovine, u šumama, ispod ovih planina.“

Moja izjava u njemu izazva salvu smijeha, koja na kraju opet bi ugušena flegmom i napadom kašlja. Toliko je kašljao da sam mislio da će umrijeti. Naposlijetku je pogledao u mene.

„Sviđaš mi se. Opasno. Odmah u kost. Ne, ovdje nema nikakvog kulta. Nema nikakvog hrama. Zigurat, kao i piramide, su građeni da bi sakupljali energiju. Tu istu energiju, moje osoblje i ja koristimo u liječenju naših pacijenata.“

Još jedan od onih besmislenih mudrijaša koji uzimaju novac ljudima na gluposti i pričom o bioenergiji i ostalim glupostima.

„Dotakneš ljude i oni ozdrave? Nije li to prevara ljudi? Maji nije pomoglo. Onom gospodinu Haliloviću također.“

„Opet dižeš tenzije? Čemu to. Nisi mi dopustio da završim. Energijom samo stvaramo atmosferu. Skidamo napetost, opuštamo ljude. Energijom pročišćavamo tijelo i um. Znam da zvuči kao neko New Age sranje, ali to pomaže. Brojne studije su urađene.

Što se tiče gospodina Halilovića, bojim se da kod njega čak ni regularna terapija ne pomaže.“

Vjerovatno je moj zapanjeni izgled lica djelovao na njega.

„Čudiš se što sam rekao regularna terapija? Prijatelju, mi ovdje koristimo i konvencionalne metode. Ovo je sanatorij, ali i više od toga. Koristimo terapiju kroz razgovor, lijekove gdje je potrebno. Nekonvencionalne metode. Apsolutno sve. Godinama sam to istraživao i odlučio da pomognem svojim ljudima.

Već sam rekao da ovdje dolaze svi kojima treba novi početak. Ti mi djeluješ kao neko kome bi boravak ovdje pomogao.“

Gledao me je onim krvavim očima kao da pokušava prodrijeti u moj um. Zlosutni osmijeh je visio na onim istopljenim usnama.

„Zašto to misliš?“

„Imam osjećaj da ne spavaš baš najbolje. Nešto te muči. Vidi se to. Možda je porodica. Možda posao. Ljubavnica ili nešto posve drugo. Zašto ne bi ostao?“

To je bio moj znak da krenem. Ispio sam ono malo ćilibarske tečnosti što je ostalo na dnu čaše, spustih je na stol i ustadoh.

„Vrijeme je da pođem, ali ću razmisliti o prijedlogu. Mada, možda ne bi bilo loše da dođem.“

„U pola cijene. Ako nakon boravka ovdje ne budeš svježiji, sve ide na račun kuće.“

Pružio sam mu ruku, ali on je samo pogleda.

„Bojim se da se ne rukujem.“

Klimnuo sam mu. „Onda doviđenja.“

„Doviđenja, prijatelju. Neko će te sačekati ispred da te isprati.“

Svakim korakom kojim sam grabio prema vratima, osjećao sam kako me pogled onih zakrvavljenih očiju buši kroz potiljak. Dlačice su mi se ježile na vratu, a odjek koraka preko mog groba nikada nije bio jači u toj samrtnoj tišini.

Gdje su tvoje aveti kada ti trebaju?

Slika preuzeta sa Interneta

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio, XIII dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

50 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XIV)

  1. Ovo je poglavlje koje definitivno mora biti iznova napisano. Prvo, zato što sam ga pisao iz prekida i jer sam bio ometan i razvučen na neke druge strane po pitanju koncentracije pa sam se baš mučio i peglao s njim, što se i vidi dok se čita. Drugo, zato što sam napisao 70% poglavlja, da bih skontao da je moglo drugačije i bolje, ali da moram uraditi sitne korekcije u prethodnom poglavlju. Uglavnom, kako se god okrene, loše je i bit će ponovo napisano 🙂 Ali sam ga barem sklonio s repertoara i idem dalje 😀

    Liked by 1 osoba

    1. Nije to baš tako loše, Hank. Uostalom, glavni junak je rastrzan lik, pa sve to ima smisla. A ti svakako piši ponovo, ako nisi zadovoljan. Znaš šta me svaki put nasmeje? Dlačice na vratu koje se podižu ili ježe. To će postati tvoj zaštitni znak u pisanju.

      Liked by 3 people

      1. Verujem u tebe. 🙂 Nezgodno je to kada se piše priča, pa svaki deo priče tek čeka da ga napišeš. A ne možeš uvek da pišeš onako kako želiš, pa okolnosti, pa svašta nešto… A kad ga zakucaš u sledećem delu, opa, ko preživi, pričaće. 😀

        Liked by 1 osoba

      2. Najgore je to sto manje-vise svako poglavlje imam pred sobom u glavi i kad sjednem pisati, to ide kao djeca iz skole. Ali pojedini dijelovi me ubiju u pojam. Dobro si rekla, nekad ne mozes pisati kako zelis 😁

        Liked by 2 people

  2. Pročitala sam nastavak. Dijalog između doktora i Maka je dobro napisan.
    Pomalo zastrašujuće kako doktor čita njegove misli.
    Razmišljah o pričama koje pišeš i sjetih se. . .
    Citiram. “Pisac mora biti okrutan, da bi bio iskren.”William Faulkner
    Pozdrav!

    Liked by 3 people

  3. Ne znam što se gnušaš ovog dela toliko?! Taman htedoh da te nahvalim. Čini mi se da ti baš ide sve bolje i bolje. Sad si me zbunio komentarima. Meni je ovo odlično napisano..toliko dobro da se uopšte ne obazirem više na način na koji pišeš, već na to šta pišeš. Jer me zanima radnja. Ništa mi ovde nije zaškripalo. Bolje se usredsredi na nastavke, koje čekam sa nestrpljenjem. Koliko dugo vremena ti je bilo potrebno za pisanje ovog dela? (Uh! ☺)

    Liked by 3 people

    1. Nema goreg sudije i kritičara meni od samog mene 😀 OK je, samo ga moram malo pretumbati. Neke rečenice koje sam želio napisati su ostale neizrečene, ali neka ostane ovako zasad 🙂 Džaba, kad nisam zadovoljan, nisam zadovoljan 😀

      Liked by 1 osoba

    1. Hvala, Tanja 🙂 A za Merkur ne znam gdje mi je 😀 Mada mi jednom neko reče, kad mi je gledao natalnu kartu sa onim silnim zvijezdama, da mi ide s riječima ili nešto tako slično 😀 Bit će da mi je onda stvarno u škorpiji 😀

      Liked by 1 osoba

  4. Pa kenjaš, moram ti priznati. Ja ga pročitala u cugu, ne vidim šta ne valja. Doduše, prekratko mi je nekako, jako sam ga brzo pročitala. A čitam u komentarima da se govori oko 1900 karaktera, ne kontam kako, meni je prepitko za čitati. Doduše valjda jer sam se nafurala na radnju. Ne znam, ja ne bih dirala ništa. Samo dugo nisi ubacio riječ ambis, moram priznati 😛 tačno mi nedostaje haha

    Liked by 1 osoba

      1. Hahahahha – a slušaj završila sam čitanje i gledam datum, danas nisi ništa objavio, nemoj da ti se to dešava više! Ti znaš da magična ptičica u cugu čita i onda ostanem “gladna” za nastavkom … a nisam skontala baš najbolje zadnji dio, mora da sam “poglupa” nakon ponoći, kao Pepeljuga, samo što ona osta sirota, a ja malo više stupid… uglavnom sutra ga moram pročitati da vidim kako ću ga interpretirati. Doduše kod tebe je sve SF , ali ovo mi je baš too much science fictiona ili sam premorena. Ne znam. Kafane će me satrati, ali na sokovima i vodi. E moj Soldo….

        Liked by 1 osoba

  5. Sto je vec neko gore spomenuo- zbunjena sam! Kritika mi nikada nije nila strana ali bas sam ovaj deo htela pohvaliti. Opisi su ti jako dobri, bolji nego bilo kad pre. Prica ima svoj tok i nisam zapela nigde niti sam uvidela da ti zapinjes. Pazi da nisi napisao onaj komentar ispod price niko ali NIKO ne bi primetio to sto ti zameras samom sebi. I nervira me to sto se pravdas i govoris da moze bolje- mozda i moze ali ovako si napisao i to ce biti jedini original sve ostalo ce biti kopije. Ponekad su potrrebni i oni delovi koje bi ti menjao, da ostanu ne promenjeni zbog ljudi koji te citaju. Nije tvoje misljenje najbitnije niti najtacnije na svetu. Razmisli malo!

    Liked by 1 osoba

    1. Slažem se, ali kažem. Već sam bio većinu napisao, kad sam skontao da bih mogao ići u drugom pravcu. Ovo i jeste ovdje da čujem vaše mišljenje 🙂 Ne mora značiti da ne valja ako se meni ne sviđa ili ako ja mislim da mi tok misli nije bio ispravan i nije išao onako kako sam ja htio 🙂

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s