Posted in Duhovi prošlosti, gdje je nestala maja, Priče u nastavcima

Gdje je nestala Maja? (XIII)

Osjećaj jeze me nije prolazio. Koraci tuđih koraka preko mog groba su me pratili ostatkom puta kroz hlad zimzelene šume. Sada, kada nisam imao kome da pričam i riječima rastjeram mrak straha koji se spuštao na mene, upalio sam radio. Šum statičkog pucketanja me dočeka umjesto zvuka muzike. Pritiskao sam dugme za mijenjanje stanica, ali se ništa nije mijenjalo. Na svim frekvencijama isto, izluđujuće pucketanje.

Stresao sam se opet. Kao i sa gubitkom signala na mobitelu, i to pripisah udaljenosti od civilizacije, ali negdje u dubini mog uma je stajalo pitanje. Kap kiseline koja je nagrizala moj zdravi razum. Osjećao sam njeno pečenje i ma koliko god se trudio, nisam mogao da izbacim iz glave to što me je izjedalo. Šta ako su gubitak signala na mobitelu i radiju bili povezani? Da li ostanak moje spektralne pratnje na metalnoj kapiji znači nešto?

Možda sam prolaskom kroz kapiju, prošao kroz neku nevidljivu barijeru koja je dijelila dva svijeta? Barijeru koja je branila sve ono što je pripadalo onom svijetu, koji ostavih iza kapije ulazak ovamo. Ušao sam u tu zečju rupu i krenuo niz nju, a povratka nije bilo. Ne sada. Obećao sam. Šta god da me čeka, istjerat ću to do kraja. Obećao sam. Ovaj put ću istrajati do kraja.

Sunčeve zrake me dočekaše na izlazu iz šume i na trenutak otjeraše tamu koja me obavijala poput druge kože. I kao što zmija odbacuje svoju istrošenu kožu, tako i ja odbacih tamu i nova koža poče da me obavija. Nova sumnja. Novo pitanje. Nova kap kiseline koja nagriza i jede ostatke zdravog razuma.

Šta me čeka u ovom novom svijetu u kojem se nađoh? S ove strane zečje rupe iz koje ispadoh? Da li me čeka luda čajanka na čelu sa Ludim šeširdžijom? Ili partija šaha sa Kraljicom srca? Hoću li tu pronaći bijelog zeca koji mi je uporno bježao?

U glavi mi zazvoni rečenica: „Odsjecite im glave!“ i mahinalno protrljah vrat osjećajući neko stezanje.

Sive, stjenovite planine prošarane četinarima su se prkosno dizale put neba, a na proplanku u dnu njih, se nalazila zgrada veoma specifičnog dizajna. Prizor preslikan onom sa plakata koji sam vidio sinoć. Zar je to bilo sinoć? Imao sam osjećaj da je prošla vječnost.

Dok sam se penjao blagom uzbrdicom ka zgradi sanatorija, gledao sam u nju ne mogavši da vjerujem da je to plod Amrinog uma. Zgrada je ličila na drevni zigurat, stepenastu piramidu bez vrha, građenu na tri nivoa. Za razliku od drevnih zigurata, ovaj nije bio građen od opeke već od čelika, betona i stakla. Dizao se dvadesetak metara u visinu i djelovao je impozantno sa svojim terasama ukrašenim zelenilom. Široko mramorno stepenište se bijelilo na svjetlosti Sunca, vodeći kao prvom nivou gdje je bio ulaz.

Zgrada kao da je bila otrgnuta iz nekog drugog vremena, ilustracija iz neke knjige drevnog autora blago poremećenog uma. Grandiozna, dom dostojan nekog božanstva, a kamoli sanatorija za obične smrtnike čija je fina ljuska psihe napukla poput ljuske jajeta, slabašna i krhka.

Ljudi obučeni u čudne široke halje boje indiga, nalik nekim preširokim pidžamama, su hodali po terasama i okolo sanatorija. Bezbrižno i slobodno. Pretpostavih da su to pacijenti sanatorija, ali mi bi čudno što ne vidim nikoga u bijelim uniformama, svojstvenih medicinskom osoblju širom svijeta.

Osmjehnuo sam se samom sebi. Zašto uopće pretpostavljam išta kada me od početka ove priče ne prate zakoni logike i zdravog razuma? Posebno ovdje, u ovom svijetu s druge strane ogledala, skrivenom nevidljivom barijerom.

Parkirao sam automobil nedaleko od neobične građevine i krenuo prema njoj, još uvijek u čudu od mjesta na kojem se zatekoh. Ljudi u indigo pidžamama svuda oko mene su zastajali s onim što su radili i gledali u mene.

Neki su sjedili na klupama i čitali knjige, drugi su se dobacivali loptom na travi, treći su samo leškarili na travi, upijajući zrake Sunca. Svi oni su zastali i pogledali u mene, prateći me pogledima dok sam išao preko pješčane staze ka stepeništu sanatorija. Imali su prazne poglede, bezizražajna lica. Sve je bilo čudno, kao da su odjednom pali pod utjecaj neke masovne čarolije. Baš kao…

Tu me spoznaja ošamari rukom u metalnoj rukavici pozivajući me na dvoboj koji sam već unaprijed izgubio. Baš kao sinoć. Oni ljudi na onoj benzinskoj stanici. Na onoj mokroj cesti u kišnoj noći, u automobilu koje se kotrlja niz onu padinu. Ali magija ne postoji, zar ne? Osim onih jeftinih mađioničarskih trikova. Nisi u Narniji, Mak. Osvijesti se. Ipak, njihovi prazni pogledi su milili po meni. Gotovo da sam osjećao njihov vlažni, ljigavi dodir.

Polako, jeza se uspe uz kičmu, kralježak po kralježak, poput vještog alpiniste i zasjede mi za vrat puhnuvši mi ledenim dahom u uho. Oštre kandže pređoše svojim vrhovima preko mog vrata, šaljući kapi parališućeg otrova u moj krvotok, vežući moje korake. Sputavajući mi noge nevidljivim konopcem. Osjećao sam se kao govedo predodređeno za klanje, dok ide uskim metalnim tunelom ka svom dželatu koji ga čeka na kraju, sa pneumatskim čekićem u ruci. Spreman da me opali posred čela.

Neko me zgrabi za ruku. Nisam ga ni primjetio od kapuljače plašta tjeskobe protkanog paranojom koju nabacih na sebe. Njegov snažni stisak, poput čeličnih mengela, me vrati u stvarnost.

Pogledah u čovjek koji me je čuvao. Nizak, mršav. Ona indigo pidžama je visjela s njega kao sa ofingera. Ćelava glava prepuna nekih kvrga, obrasla rijetkom kosom boje pjeska. Čekinjasta brada iste boje mu je prekrivala lice. Na bradi su se čekinje bijelile. Koža mu je bila naborana i suha, poput starog pergamenta. Imao je zasigurno preko šezdeset godina. Smeđe oči, s primjesama zelene su bile blago izbačene iz lobanje. Kao da ga je mučila štitna žlijezda.

Za razliku od drugih, njegov pogled nije bio isprazan. Baš poput zelene boje koja se razlijevala po smeđoj šarenici s njenih rubova, tako su strah i ludilo istjecali iz njegovih suženih zjenica, preko šarenice do požutjelih beonjača, pa niz naborane obraze.

Zaustio je nešto da kaže. Otvorio je krezuba usta iz kojih me zapahnu kiselkasto slatki zadah truleži nalik ugnjilom voću. Lice mi se namršti, a želudac sveza u čvor. Tek neki nedefinisani zvuk izađe iz njegova nepca prije nego ga zgrabiše dva tipa u bijelim uniformama kratkih rukava i odvedoše ga.

„Izvinjavam se zbog ovoga“, reče visoka crnokosa djevojka koja mi je išla u susret.

Prepoznao sam je odmah, kao ženu koja je držala suncobran iznad doktora Almásyja na Majinoj sahrani. Bila je to jedna od onih žena od kojih ti zastane dah pri samom pogledu na njih. Seksipil je curio iz svake pore na njenoj alabasterno bijeloj puti. Svaki pokret njenog tijela poziv na valjanje po krevetu.

Bijeli mantil preko bijele svilene bluze dubokog izreza i crne suknje do koljena, usko pripijene uz duge noge nije mogao sakriti njene obline, koje su se nazirale ispod njega. Gazila je sigurnim korakom u crnim cipelama visokih potpetica.

Čarolije nestade. Ljigavi, vlažni dodiri njihovih ispraznih pogleda iščezoše sa mene i povukoše se. Jeza skoči s mog ramena i nestade kao da je nikada nije bilo, a nevidljivi konopci na mojim nogama se razvezaše.

Sve oko mene ponovo poče da živi. Ljudi u indigo pidžamama se vratiše svojim djelatnostima kao da se ništa nije desilo. Njihov žamor ponovo ispuni zrak i sve bi kao prije. Magija.

„Gospodin Halilović opet ima relaps, nažalost.“ Pružila mi je ruku, uske šake, dugih, vretenastih prstiju. Jarko crveni, dugi nokti su privlačili pažnju. „Dobro došli u našu ustanovu. Ja sam doktorica Elazar.“

Prihvatih njenu ruku svilenkastog dodira. Pazio sam da je ne oštetim i polomim.

Predstavio sam se uz šarmantni osmijeh na licu. Ne znam kako sam izgledao, ali sam imao osjećaj da ličim na napaljenog tinejdžera koji nikada u životu nije takvu ženu, sa blago tupavim izrazom na licu.

Pogled na njeno ovalno lice lutke oivičeno crnom kosom koja je sezala do resica ušiju, putene grimizne usane i oči mi je oduzimao dah. Oduzimao mogućnost racionalnog razmišljanja. Pravio je od mene krpenog lutka čije bih konce rado predao njoj u ruke.

Nikada prije nisam vidio oči kao njene. Oči boje purpura. Dva ametista ugrađena u lice boginje kojem bi i sama Afrodita zavidjela.

 „Izgleda da vas hoće ti relapsi kod pacijenata u posljednje vrijeme“, rekoh aludirajući na Maju.

Pažljivo oblikovana obrva se izvi u luk. Ljubičaste oči bljesnuše. Ali samo na tren. Bljesak splasnu, a grimizne usne se raširiše u osmijeh otkrivajući nisku savršenih bijelih zuba.

„Gospodin Halilović ne reaguje baš najbolje na terapiju. Težak slučaj. Bojim se da mu nema puno pomoći. Nećemo sada o tome, valjda? Čujem da ste došli radi pacijentice Maje Soldo. Doktor Almásy vas čeka u svom uredu, gdje će odgovoriti na sva vaša pitanja.

Ako ste došli ovdje u potrazi za nekom spektakularnom pričom, moram vas razočarati. Ovdje to nećete naći. Samo obični sanatorij. Nema mračnih eksperimenata, nema hipnoze.“

„Samo relapsi“, ovaj put sam se nasmiješio, vraćajući kontrolu nad sobom.

Kiselo se osmjehnula. „Dođite. Ja ću vas povesti.“

Pošla je ispred mene, njišući zanosnim bokovima dok smo se penjali uz široko stepenište. Mogao sam se zamisliti među tim dugim nogama. Obavijene oko mog struka, privlače me sebi. Stežu me tim putenim butinama. Pitao sam se kako li izgleda gola dok sam pohlepno udisao miris njenog parfema koji je ostajao iza nje.

Dok sam gledao u njenu raskošnu zadnjicu ispod bijelog mantila, ulazeći u sanatorij, zapitah se da li je ona moj bijeli zec?

„Neobičnu zgradu imate“, primjetih dok smo čekali lift koji se nalazio pored velike recepcije u holu od bijelog mermera, svom uglačanom i sjajnom. Činilo se više da smo u holu nekog hotela, negoli u holu sanatorija.

Hol je bio spartanski uređen, bez pretjeranog raskoša. Nešto biljaka u velikim saksijama, zidovi ukrašeni drvenim pločama sa bogatim rezbarijama. Dvije medicinske sestre su sjedile za recepcijom. Iza njih monitori kamera koji su pokrivali cijeli sanatorij i okolicu.

„Šta ste očekivali? One sanatorije iz filmova strave i užasa? Možda ludnicu poput one u Letu iznad kukavičjeg gnijezda? Rekla sam vam, ovdje nećete naći ništa zanimljivo.

Ovo je vizija doktora Almásyja. On će vam puno više reći o samoj zgradi ako vas interesuje.“

Ušli smo u lift uske kabine, dovoljno velike za tri nevelike osobe. Stajali smo jedno pored drugog, toliko blizu da sam mogao osjetiti miris njene kože ispod parfema. Erekcija mi se budila u pantalonama. Nervozno sam se vrpoljio. Pogledala me je onim ljubičastim očima i hladno se osmjehnula.

„Klaustrofobija ili prisustvo lijepe žene?“, upitala me je, a onda spusti pogled na moje međunožje i jasno vidljivu izbočinu na mojim pantalonama pa ga vrati i zarobi me u tom ljubičastom prostranstvu. Grimizne usne su se podrugljivo osmjehivale. Bila je svjesna svog izgleda, svoje moći nad muškarcima.

Osjećao sam se kao dječak u njenom prisustvu. Malen i slabašan. Bespomoćan. Imao sam osjećaj da mi obrazi gore. Posljednji put kada mi se nešto tako desilo je bilo u drugom razredu osnovne kada me je uhvatila učiteljica dok sam ljubio tadašnju simpatiju. Problem je bio što je to bila njena kćerka, a bili smo u njihovom stanu.

Tupavo sam se osmjenuo, a onda se lift zaustavi i ja se zahvalih svim bogovima ovog svijeta što me izvukoše iz te sramote. Osmjehivala se kada je prošla pored mene niz dugački hodnik u kojem smo se našli. A ja pođoh za njom psujući u sebi gubitak svoje muškosti, koja izabra najgori mogući trenutak da me ostavi i pobjegne kao pas repa podvijena među noge.

Zastala je ispred velikih dvokrilnih hrastovih vrata ukrašenih bogatim rezbarijama, a onda se okrenula prema meni, savršeno mirnog izraza na licu. Ledena kraljica bez trunke osjećaja sa ledom u ljubičastom pogledu.

„Doktor Almasy je osjetljiv na svjetlost pa se nemojte iznenaditi na polumrak u njegovom uredu. Kada završite, neko će vas otpratiti do vašeg automobila“, rekla je dok su se kockice leda kotrljale između njenih riječi, ravno na moje lice.

Pokucala je na vrata.

„Naprijed“, začu se prigušen glas iza vrata.

Otvorila je vrata i pokazala mi da uđem. Kada sam ušao, zatvorila je vrata ostavljajući me u polumraku prilično velikog ureda. Bio je velik gotovo kao moj stan, koliko sam mogao vidjeti onako na prvu. Stajao sam pored vrata, čekajući da mi se oči naviknu na polumrak. Prozor je pokriven teškom zavjesom koja je prigušivala Sunčevu svjetlost, propuštajući tek dio unutra. To nešto malo prigušene svjetlosti je bio jedini izvor svjetla u sobi.

U polumraku sam nazirao oblik stola u dnu sobe i stolice, dvije ispred i jedna iza njega. Bio je tu i ogromni globus Zemlje. Ormari za dokumentaciju duž zida. Čudne rupe po zidovima su mi privukle pažnju. Pitao sam se za šta služe.

„Dobro došli“, reče glas negdje iz mraka. Zaškiljio sam pokušavajući pronaći njegov izvor. „Izvinjavam se na ovom polumraku, ali ne trpim puno Sunčeve svjetlosti, a obožavam Sunce. Pa sam našao kompromis. Živim u polumraku i uživam u gledanju Sunca kroz ove teške zavjese.

Tek ponekad izađem napolje. Moglo bi se reći da sam moderni Nosferatu. Samo bez ispijanja krvi.“

Smijeh prigušen flegmom u grlu dođe iz mraka, njegov vlasnik se zakašlja i iskašlja.

„Ponekad zaboravim da nisu svi ljudi poput mene. Izvinjavam se.“

Odjednom, teški brokatni zastor pade na prozor i soba ostade u potpunom mraku. I na djelić sekunde, kraći od treptaja oka, vrijeme oko mene stade, a srce mi se pope u grlo.

A onda, kako pade mrak, tako sobu obasja mutna, prigušena svjetlost iz sijalica postavljenih duž zida u neobične lampe trouglastog oblika, mutnog bijelog stakla. Zatreptao sam, dižući ruku da zaštitim oči navikle na mrak od nagle svjetlosti.

„Konačno da se vidimo“, reče glas negdje ispred mene. „Dobro došli još jednom.“

Spustih ruku i ugledah svog domaćina, doktora Almásyja u invalidskim kolicima, kako sjedi pored onog prozora koji je do maloprije bio otkriven. U ruci mu je bio konopac od zastora kojeg ispusti i prihvati maleni upravljač na panelu svojih invalidskih kolica i krenu prema meni dok sam ja pokušao suzbiti gnušanje u meni od njegovog izgleda.

Slika preuzeta sa Interneta

NASTAVIT ĆE SE…

Prethodni dijelovi Gdje je nestala Maja?: I dio, II dio, III dio, IV dio, V dio, VI dio, VII dio, VIII dio, IX dio, X dio, XI dio,XII dio

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

28 thoughts on “Gdje je nestala Maja? (XIII)

      1. Pazi, računam da ne može da odmogne… 😀 Mada, plašim se da ne bih uspeo da se pokažem kao alfa mužjak, već kao dečačić, kao naš lik… 😦

        Liked by 1 osoba

  1. Ej pazi, prekjučer sam čitala do dvanaestog nastavka, krenula trinaesti, falilo mi koncentracije i odustala. I sad sjednem, hajde da privedem kraju, jer rijetkost je da sam u kući i da imam vremena, Eh komentar ili ti opservacija je sljedeća: fascinira me kako daš notu ili ti dašak ove erotike i u napetoj triler verziji. Još uvijek ovo ne smatram horor, znao si i gore. Ali to mi se sviđa, što u svakom romanu u nastavcima koji radiš imaš tu neku erotičnu stranu… Sad doduše očekivala sam da će odmah biti neka akcija hahaha, jer jbga gleda je od sahrane. Tačnije koliko se sjećam tad je prvi put ugledao. Ali doduše ovaj bi baš bio opasan Džordž Kluni, jer Amra, Maja, koja nije bila sa njim, lakše pitati. A kad si već kod Soldo, to mi je najtipičnije prezime u Hercegovini. 😀 Sviđa mi se, prelazim dalje…A ovo mi je show, gdje opisuješ erekciju i upoređuješ sa dječakom i ljubljenjem sa profesorkinom kćerkom. Tačnije od učiteljice, mada the same. Napredan Mak majku mu, čuj u drugom se već ljubio. wuhuhuhuh

    Liked by 1 osoba

    1. Lijanović bi mi bilo previše 😀 Znam, stavio sam prvo prezime koje mi je palo na pamet 😀 Napredan dečko, šta da ti kažem 😛 Vječiti ženskaroš. A bit će akcije, sačekaj malo 😀

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s