Posted in Lažni proroci, Priče u nastavcima

Lažni proroci (1. dio)

Zaprežna kola vođena upregnutim volovima su se truckala prašnjavim putem. Drvena klupa je bila neudobna i svako malo sam se prebacivao s noge na noge, ali i to je bilo bolje negoli pješice hodati ispod uzavrelog sunca, koje je neumorno pržilo sa svog trona.

Pored nas prođe centurija, vojnici uredno poredani u kolonu po dva, na čelu sa centurionom koji je svoj šljem sa kitnjastom konjskom krestom ponosno nosio uzdignute glave. Stjegonoša iza njega, sa vučjim krznom na šljemu i leđima, je ponosno nosio stjeg legije kojoj su pripadali. Zveket brončanih pločica na njihovim oklopima i crveno njihovih tunika mi uzburkaše sjećanja. Vratiše me decenijama prije.

Bio sam u šumi. Zveket oružja svuda oko mene. Čelik je udarao o čelik. Kosti su škripale, mišići su se natezali. Bio je to dan za umiranje. Tlo je bilo natopljeno kišom, krvlju, crijevima i mokraćom. Kožne čizme su jedva pronalazile uporište u tom blatu. Gubitak ravnoteže je značio gubitak života.

Nosnice su mi bile pune mirisa krvi i govana. Svuda uokolo je smrdilo na strah. Smrdilo je na smrt. Ogrižen u krvi, mahnito sam mahao svojim gladiusom oko sebe. Ubodem tu, posječem tamo. Odsječena ruka, presječena arterija. Mlaz tople krvi me šiba po licu. Brišem je rukom. Na usnama osjećama njen željezni, slani okus.

Oči mi šaraju uokolo. Traže novu žrtvu. Osjećam se mrtvo već dugo vremena. Tražim nešto što će me oživjeti. Nešto što će me trznuti iz ovog mrtvila u koje sam zapao. Ubijanje nije pomagalo. Ubijao sam i ubijao, ali u tome nije bilo zadovoljstva. A ogrezao sam u krv. Postao krvožedan. Krvolok.

Vidio sam ga. Novu žrtvu bogovima krvi, rata i ubijanja. Stajao je ispred mene, vadeći mač iz jednog legionara. Zvijer od čovjeka, medvjed u ljudskom obliku. Visok, širokih ramena, golih grudi ukrašenih plavim tetovažama. Lice i grudi su mu bile isprskane krvlju mojih saboraca. Sa vrha širokog mača su kapale crvene kape po mokrom tlu. Pogledao me je zakrvavljenim plavim očima ispod riđih obrva.

Jurnuli smo jedan prema drugom gotovo istovremeno, urlajući, kao da želimo prepasti jedan drugog urlikom. Ili smo samo ispuštali silni bijes iz nas kroz taj urlik? Puštali ga da ide negdje uvis, put olovno sivog neba, gdje ga niko neće čuti.

Čelik udari o drvo. Moj gladius se zabi u njegov štit i rascijepi ga. Iverje frcnu. Jednim trzajem mišićave ruke riđokosi medvjed izbi mač iz moje ruke i razoruža me. Mogao sam samo bespomoćno gledati kako moj mač pada u travu skupa s njegovim štitom. Oči su mi se raširile gledajući u njegove. Bio je to kraj. Moj kraj.

Oštar bol mi se pojavila u stomaku. Topla krv mi pokulja na usta, gušeći me. Pogled mi se spusti na mač zariven u moju utrobu do balčaka. Krv i utroba su kuljali oko njega. Ruke mi nemoćno padoše na njega, pokušavajući ga izvući, ali ga riđokosi divljak samo još jače zari šaljući bodeže boli kroz moje tijelo.

Ruku obojenih vlastitom krvlju mu uzeh lice, stavih svoje dlanove na njegove dlakom obrasle obraze. Zagledah se u te zakrvavljene azurne oči, u sav bijes i mržnju u njima. U duge riđe brkove ispletene u pletenice. U krivi slomljeni nos. U ožiljak iznad lijevog oka. U pjege po licu. Zagledah se u čovjeka iza te maske mržnje. Čovjeka koji me je mrzio jer sam došao na njegovo i po njegovo. Čovjeka koji je branio svoju zemlju. Čovjeka koji je branio svoju porodicu.

Unio mi se u lice i nešto progovorio. Nisam ga razumio, ali sam potonuo u tamu praćen smradom njegovih pokvarenih zuba, ustajalog znoja njegovog tijela i moje krvi.

Ali bilo je to neko drugo vrijeme. Decenijama daleko. I neko drugo mjesto. Ligama daleko. I neki drugi ja.

„Odlutao si?“, upita me moj dobrotvor, čovjek prijatnog izgleda čije ime ne upamtih. Upravo se vraćao kući iz jedne dostave pa me je pokupio dok sam hodao pored puta.

„Na trenutak.“

„Djelovao si kao da si kilometrima daleko. I godinama.“

„Molim?“ Kako je mogao znati? Ili je to samo tako rekao?

„Rekoh, djelovao si udaljeno. Kilometrima i godinama.“

„Tako nekako“, odgovorio sam. Nismo dalje pričali. Shvatio je. Sviđao mi se.

U jednom trenutku smo primjetili masu ljudi na obali rijeke. Stajali su okupljeni oko čovjeka duge kose i brade, koji je stajao u vodi do pojasa. Gol. Kosa i brada su mu bili mokri i činilo se da drži neku propovjed, a onda su mu ljudi prilazili jedan po jedan i on ih je uzimao u naručje i potapao u vodu.

„Jedan od onih lažnih proroka, kažu. Znaš oni što se pojave s vremena na vrijeme? Samo je pitanje kada će ga Rimljani izbičevati i razapeti na križ, ako mene pitaš. Budala“, reče moj dobročinitelj uhvativši moj znatiželjni pogled.

„Šta radi s onim ljudima?“

„Čisti ih od grijeha, kažu.“

Da li je to moguće, zapitao sam se. Otići i potopiti se u rijeku, oprati svoje grijehe? Početi ispočetka? Svaki put sam počinjao ispočetka, ali su tereti grijeha ostajali. I samo su se dodavali novi. Iznova i iznova. Da li postoji rijeka koja može saprati moje? Ili je pak potreban okean? Da li uopće ima dovoljno vode da sapere moje grijehe? Sve ono što nosim na duši?

„Dobrodošao si na večeru kod mene i mojih“, glas mog dobročinitelja me ponovo prenu iz razmišljanja.

„Zašto?“, tupo ga upitah. Zašto bi me neko zvao na večeru, a s njim sam progovorio svega nekoliko rečenica? Nisam mu ni ime upamtio, eto koliko sam ga slušao. Zašto bi me neko zvao na večeru sa svojom porodicom? Zar ga nije strah?

„Zašto pozivam totalnog stranca na večeru? Bez uvrede, ali mi djeluješ kao neko kome bi dobrodošla topla večera i topla postelja. S pravim jastukom pod glavom, a ne kamenom. Sem toga, odaješ utisak dobre osobe. Ja to mogu prepoznati.“

Razmišljao sam tren-dva. Čovjek je bio u pravu. Dobro bi mi došla topla večera i postelja. I ljudsko društvo. Jednom za promjenu.

„Prihvatam.“

„Onda požurimo. Moja supruga pravi najbolju jaretinu s ove strane rijeke.“

NASTAVIT ĆE SE…

Advertisements

Autor:

A so called critic, wannabe writer, poor man's Bukowski, Lovecraft and Robert E. Howard. Need more?

3 thoughts on “Lažni proroci (1. dio)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s